Teoretičari zavjere dobili su još jednu potvrdu da Netflix stoji iza zaraze koronavirusom - nakon dokumentarnog serijala 'Pandemija', sada su ponudili i španjolski igrani film 'Platforma', debitantski uradak redatelja Galdera Gaztelu-Urrutiae. Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Torontu, u njihovom programu Ponoćno ludilo, posvećenom kultnim, underground i žanrovskim filmovima, te je osvojio nagradu publike.
'Platforma' možda i nije najbolji triler-horor koji smo ikada vidjeli (možda je jedan od problema u našim očekivanjima - a očekivali smo žanrovski film, što 'Platforma' zapravo nije), ali njegova aktualnost je neosporna. Možda ima blesavih replika poput 'Panna cotta je poruka', neke scene nisu baš impresivno režirane, ali alegorijska priča o kapitalizmu i ljudima u izolaciji u zatvoru nesumnjivo rezonira s današnjim kolektivnim stanjem duha.
Sistem je to koji proždire samoga sebe, a hrana i žderanje pokreću ga, doslovno i metaforički. Radnja je smještena u građevinu sastavljenu od niza ćelija na naizgled beskonačnom broju nivoa povezanih rupom kroz koju svakoga dana prođe platforma s hranom. U ćelijama je izolirano po dvoje ljudi koji zajedno moraju provesti mjesec dana prije nego ih prebace na drugi nivo. Prvo jedu ljudi na gornjim nivoima, a poslije njih ostatke jedu oni na donjima, sve dok, naravno, ne ostane ništa osim gladi i kanibalizma…. Uvijek je netko iznad i netko ispod vas, društvena stratifikacija je nesalomljiva i svatko se ponaša u skladu sa zadanom ulogom (slično kao u Stanfordskom zatvorskom eksperimentu Philipa Zimbarda 1971.), a skoro svaki pokušaj solidarnosti pada u vodu. Čeka li nas i same ovakav scenarij? Hoće li se svijet pretvoriti u takvo krvoločno mjesto? Ili je svijet već odavno takvo krvoločno mjesto?
Odgovori koje nam redatelj Galder Gaztelu-Urrutia svojim filmom nudi potvrdni su na sva ta pitanja, poprilično su depresivni i pretjeranoj nadi nema mjesta. I sami smo u posljednje vrijeme pod teretom egzistencijalnog straha izloženi najrazličitijim iskustvima, od neopisive sebičnosti i nepromišljenosti ljudi koji krše samoizolaciju ili pokupuju sav kvasac i WC papir. Instinkt za preživljavanje aktivirao se kod nas kao i kod likova filma 'Platforma' i na površinu je isplivalo ono najgore, ali i najbolje u ljudima pa, istovremeno s groznim vijestima, čitamo i one o solidarnosti nakon potresa u Zagrebu.
Mračna slika 'Platforme' sugerira nam, pak, da je ideja socijalnog darvinizma, preživljavanja najjačih, duboko utkana u ljudska bića, do te mjere da akciju koja bi trebala biti odraz altruizma i solidarnosti treba izboriti jednano krvavo. Ima li ona onda uopće smisla?
Život u uvjetima izolacije i sveopće restrikcije od ljudi čini zvjeri spremne na sve. Samo idealisti poput glavnog junaka Gorenga (koji se dobrovoljno prijavio za boravak), sa Cervantesovim Don Quijoteom pod pazuhom, vitezovi u borbi protiv vjetrenjača, hrabro i naivno ruše postojeći poredak. Koje su šanse da uspiju? Samo ako svi budemo jednako socijalno osvješteni i željni sudjelovati i pomoći. Bitka između sebičnog čovjeka koji brine samo za sebe i svoj opstanak i socijalno osviještenog koji brine za dobrobit društva koje ga okružuje, vodi se u svakome od nas. Ishod je neizvjestan.
'Platforma' nam taj unutarnji sukob predočava kroz alegorijsku priču o nedostupnosti hrane kao primarne biološke potrebe. Mi tu istu ugrozu danas osjećamo iako nam hrane ipak ne nedostaje. Ugroženo nam je zdravlje i sigurnost doma, a osjećaj sigurnosti temeljna je ljudska psihološka potreba. Hrana je zahvalna i kao vizualna metafora jer je tako lako oslikati čistu dekadenciju jednim raskošnim stolom prepunjenim biranim delicijama, od kolača i ribe do zapečenih puževa. Dok ambiciozni chefovi na vrhu ljudske piramide moraju paziti da je svako jelo savršeno pripremljeno, gubitnici na dnu prehrambenog lanca rezuckaju svoje cimere u potrazi za bilo kakvim obrokom. Na prepunoj platformi dovoljno je hrane za stotine ljudi, ali ona nikada ne nahrani više od njih desetak-dvadesetak. Nikakva racionalizacija resursa ne dolazi u obzir, nitko se s time ne slaže - tako to izgleda kad tržište samo regulira ponudu i potražnju. Tako to izgleda kad jedan posto najbogatijih raspolaže s oko 80 posto uskupnog svjetskog bogatstva.
Film u sjećanje priziva naslove pooput 'Kocke', sjajno je snimljen, vrlo solidno odglumljen (glavnu ulogu tumači Iván Massagué), a iako službeno nije objavljeno koliki je bio budžet, za pretpostaviti je da nije prevelik, što bi bila jedan od većih vrlina ovog filma. Dobar je to primjer kako mali, europski film može preko noći postati Netflixova senzacija.