Silvia Costa osnivačica je, glavna autorica i izvođačica talijanske grupe Plumes Dans La Tête.

Diplomirala je vizualne i izvedbene umjetnosti na sveučilištu IUAV u Veneciji.

Kazališna publika diljem svijeta poznaje ju preko suradnje s redateljem Romeom Castellucijem i njegovom kultnom kompanijom Socìetas Raffaello Sanzio, jer je u njihovoj predstavi 'Hey, Girl!' igrala glavnu ulogu.

Nakon zagrebačke izvedbe Silvia Costa odradila je i druženje s novinarima.

'Odmaranje sjemena' predstava je o rođenju ili...?

Ne o rođenju, nego onome što mu prethodi.

U ovom radu pokušavam istražiti i pronaći pokret koji ocrtava sve pripreme za rođenje, sve ono što se događa u vremenu čekanja prije rođenja.

Ne mislim da se možemo prisjetiti baš svega prije nego što smo rođeni, ali nesumnjivo u nama ostaju neka sjećanja koja nas prate u ostatku života. Međutim, u ovom radu metafora se ne tiče toliko ljudskog tijela i ljudi, koliko biljaka i njihova tijela. Pokušavam se odmaknuti od ljudskosti i prikazati vegetiranje.

Postavljam se kao biljka u kutiju, a i naslov govori o specifičnoj osobini koju imaju samo biljke, a to je da je sjeme može dugo mirovati sve dok se ne stvore prave atmosferske i ostale prilike kako bi proklijalo, ponovno ili prvi put. To stanje između, naizgled je mirno i inaktivno, ali u samom sjemenu tada je vrlo živo.

Ova izvedba nije ni na koji način kulturalno kodirana. Znači li to da može funkcionirati bilo gdje i za, recimo to tako, bilo koju biljku?

Sve što sam govorila o biljkama i sjemenu samo je predložak. Željela sam napraviti nešto za pozornicu i napravila sam ovo, ali ako publika ima sasvim drukčije ideje nakon što pogleda izvedbu, unaprijed se već s njima slažem. Biljke i sjeme ono je što je meni otvorilo put za rad. To ne mora biti jedino ili ispravno čitanje.

Jesu li pokreti koje publika vidi, ili djelomično vidi, koreografirani ili je riječ o improvizaciji?

Sve je fiksirano. Ne mogu reći da je to ples, ali svaki put prolazim isti slijed pokreta. To je način da ostanem ista u svakoj reprizi, svakoj pojedinačnoj izvedbi. U načelu je riječ tek o okupiranju tog ionako limitiranog prostora.

Na početku publika vidi cijelo moje tijelo, no kako se puni vodom, pogled je sve ograničeniji. Međutim, nije mi bila namjera prikazati i utapanje na kraju, kao neku vrstu logične posljedice. Jednostavno, kako se kutija puni vodom, sve više mogu birati koji dio tijela želim pokazati i na koji način. Pogotovo u kasnijem dijelu predstave, kad zbog specifičnog osvjetljenja publika može vidjeti samo ono što približim stijenki kutije.

Koristim tekućinu kao medij, jer što je više ima, slika koju daje moje tijelo postaje sve apstraktnija, kao nejasna radiološka snimka, crtež ili možda gvaš. Simbolika najprije bijele, a kasnije i crne boje tekućine nije me zanimala; željela sam samo dobiti kontrast kako bi sve izgledalo što efektnije.

Kako se snalazite u kontekstu Queer Zagreba? Smatrate li se queer osobom ili umjetnicom, ili je vaša izvedba na bilo koji način queer?

Nisam, nažalost, uspjela vidjeti ništa od programa festivala. Ali mislim da smo njegov punopravni dio.

Surađivali ste s Romeom Castelluccijem. U 'Odmaranju sjemena' očite su paralele s njegovim radom. Koliko je on utjecao na vas?

Romeo želi biti redatelj koji ljude uči, iako nije učitelj, pa ne mogu reći da sam od njega izravno nešto naučila, prije bih rekla da sam prirodno apsorbirala dosta iz tog iskustva s njim.

Dijelimo pristup kazalištu koji je puno bliži vizualnim umjetnostima, a mene i zanima rad u različitim kontekstima. Ne sviđa mi se mehanizam kazališta koji uključuje rad na predstavi koja nastaje iz teksta, ali me zanima kazalište kao prostor za ovo što radim, nazvali to plesom, performansom, kazalištem ili bilo kako drukčije. Jednostavno, trebam kazališni prostor, strukturu i publiku.