Naslov zbirke poezije Alena Brleka - Metakmorfoze - je riječ-hermafrodit, stopljenica, kako to kaže Krešimir Bagić, koja vodi značenje u različitim smjerovima. Zašto je izabrao taj naslov, Alen Brlek objasnio je u intervjuu za Ziher.hr, rekavši da taj pojam 'predstavlja težnju svih nas da nadrastemo određeni oblik, i kao pojedinci i kao društvo, ali ne možemo. Tražimo heroje i spasitelje, a ljubimo ološ i zločince. Tražimo ljubav i zajedništvo, a ljubimo ogledala'. Zbirka je posvećena 'zidarima slobode', a recenzenti ističu dojmljivu slobodu izraza koje Brlek koristi jer je odlika njegova stila zidanje novih riječi i funkcionalno razbijanje postojećih.

Tvrdite da ste kroz poeziju došli do nekih dubina koje su nam prirodne, a koje izbjegavamo iz straha ili srama. Koliko su prva knjiga i komunikacija s čitateljima bile odlučujuće za prihvaćanje dubine vlastite osobnosti? Kako ste postigli to da vam poezija postane način suočavanja sa stvarnošću?

Knjiga je izašla početkom godine i mislim da je pošteno reći kako nemam konačnu misao o tome, nije prošlo dovoljno vremena i ne znam što će sve donijeti kroz tu komunikaciju s čitateljima; hoće li se to i u kolikoj mjeri odraziti na prihvaćanja nekih dijelova sebe, do kojih sam dolazio tokom stvaranja, ali činjenica da sam osjetio spremnost poslati 'Metakmorfoze' na natječaj govori ponešto o razini prihvaćanja. S druge strane, pisanje je bilo vrlo odlučujuće i uvijek jest, jer nastojim iskreno filtrirati neke stvari o sebi i društvu kojega sam dio. Te iskrenosti znaju biti teške i mučne pa neke prihvatimo i spremni smo biti to što jesmo, neke progutamo jer smo to što jesmo, a neke odložimo jer u tom trenutku nemamo dovoljno znanja i nismo dovoljno to što jesmo.

No u svemu tome imam jednu konačnu misao ipak, a to je da se ne radi o osobnosti, već osobnostima, kod svih nas. Današnjica je takva; moramo biti x subjekata ako mislimo držati korak i vrlo je važno u tom intimnom kaosu pronaći sunce te uspostaviti sustav kojim ćemo pridonijeti formiranju svemira. Još sam na putu do takve funkcionalnosti, koja neće imati potrebu za definiranjem boga kao odgovora. Kroz ovakva i druga promišljanja poezija je postala sredstvo suočavanja jer i sama je takva - nema je bez iskrenosti, ma što značila.

Svoju kreativnu igru riječima, koja vas očito zabavlja, nazivate ludilom. Zašto nam je ludilo potrebno za shvaćanje svijeta?

Ludilo u ovom kontekstu označava hrabrost zaigranosti da se izađe izvan okvira koji nam je ponuđen i samim time ga se proširi. To nam dopušta uranjanje u nove prostore koji nam mogu ponuditi realnija, bolja i moguće ljepša značenja, a jezik je temelj i u njemu se očituju sva neshvaćanja i shvaćanja, svi problemi, rješenja, stagnacije, kretnje... kako na individualnoj razini, tako i na kolektivnoj. Životu nije suđeno da stagnira, ali bez te hrabrosti upravo se to događa. Ipak, kada izlazimo iz okvira, treba biti odgovoran i ne uništiti ga jer, bez obzira na namjeru, sve u sebi nosi potencijal destrukcije koja gradi prazninu što je proglašavamo prostorom vrijednim života i zapravo uspostavljamo isti okvir. Uostalom, toliko je toga ludonosno lijepoga u ljudima i na svijetu - nema smisla opirati se tome. Sada su dva sata u noći i zahvaljujući takvoj ludosti, tim žaruljama, vidim.

Vaša se poezija teško 'raspakirava', kako kaže Bagić, ali stvara nove uvide i pomiče granice percepcije. Gdje kod nas vidite publiku doraslu toj duhovnoj avanturi?

Da, katkad se našalim da je poezija .rar podatak, što na kraju vjerojatno i jest u nekom apstraktnom smislu. Pollockovsko sažimanje. Ne mislim da sam došao do neke duhovne razine kojoj treba dorasti i da poezija je koju pišem odraz toga. Skloniji sam misliti da natucam život i da odraz sam kaosa koji tek ima postati zvijezda, ali 'Metakmorfoze' su pisane, kako stoji u svojevrsnom geslu zbirke, zidarima slobode. U njima vidim one dorasle, kako kažete, u onima koji imaju potrebu izaći iz postojećih okvira na tržištu individualnosti i kolektivnog, divno prkositi ustaljenosti, nepravdi, mržnji, strahu... umom i duhom kreirati bolje sebe i svijet. Vjerujem da takvih ljudi ima kod nas, mnogo, bez obzira na statistike o pripadnosti ovom ili onom. Svi znamo čija je statistika majka.

Ne mogu vam obećati da u tom ćete raspakiravanju pronaći mir i čovjeka kakvima težim, ali mogu savjetovati da inzistirate na zanosu o takvim ljepotama jer s vremenom, kroz razbijanje postojećeg, one prerastu zanos i postanu motiv.

Vaš politički angažman tek je naznačen u 'Industrijskoj pjesmi' ili u 'Mediteran Buddha' te kažete 'Mir s vama, potrošači'. Zašto ipak kažete da je politika, uz identitet i odnose, jedan od motiva vaše poezije?

Ranije sam spomenuo kako moramo biti x subjekata, a jedan od njih je politički. Kako ja vidim, suvremeni je čovjek politički subjekt, htio on to ili ne, ali to ne znači nužno biti lijevo ili desno, ili na ikojem od definiranih mjesta. Politika je dio svakog identiteta i odnosa danas, direktno ili indirektno. Ako se ne svrstate sami, svrstat će vas oni ili već netko drugi i takvi postojite. K tome, politika uvelike određuje našu budućnost, odnosno plodnost tla koje nam predstoji i ako mislim divno prkositi nepravdi, mržnji i strahu, nije vjerodostojno potpuno zanemariti jedan od izvora tih pojava.

Možda sam u krivu, ali mislim da sva umjetnost u sebi treba imati potrebu bar donekle savijati politički i prostor i vrijeme, a da se pritom ne identificira unutar neke od ideologija. Kako rekoh, politika je tu, u raznim oblicima i potrebno je prepoznati ju, a hoćemo li ju nadograđivati ili dekonstruirati, ostaje na svakome da sam odluči. U svakom slučaju, bit će politički subjekt.

Nije valjda da umjetnik mora biti sam u svom 'divnom prkosu strahu i nepravdi'? Jesu li x identiteti koje nosimo zbog drugih samo smetnja onom kojem težimo? Mogu li zidari slobode pomoći jedni drugima?

Nije, naravno, ali obično jest... takva im je narav izgleda, zbog tih x identiteta koji se katkad sudaraju i prkose jedan drugome formirajući treći, četvrti itd. Da bi naša akcija imala vrijednost u nekom prostoru, mora biti čista, a najteže je očistiti samoga sebe od strahova i nepravdi. Osama je vrlo zahvalna za taj proces, a onda se naviknete na nju i postane safe spot.

X identiteti nisu toliko smetnja, jednostavno su dijelovi iste cjeline, kao što su individualci dijelovi istog društva. Fraktali posvuda. Uostalom, želimo li prići što bliže onome čemu težimo u sebi, nužno je poznavati sebe, znati manevrirati u tom prostoru. Što se zidara slobode tiče i koliko mogu pomoći jedni drugima, teško mi je reći. Kada razgledam oko sebe i uočim motive suvremenog čovjeka, nisam optimističan, ali opet slobodni postoje i nema realnog razloga da ne pomognu jedni drugima, i drugačijima, je l', da stvore nekakvu platformu, cjelinu, koja će sama po sebi težiti širenju. Možda se to sve i događa kroz umjetnost, ali ne gledamo dobro.