U Hollywoodu već godinama opsjednutim izrazima kakvi su remake, reboot, prequel, sequel, franchise, reimagining i slično - a koji su označavaju ovu ili onu vrstu recikliranja bolje filmske povijesti ili inzistiranje na beskonačno štancanju nastavaka čega je najgori i komercijalno najuspješniji primjer ono što se naziva Marvel Cinematic Universe - 'Creed' je neka vrsta čuda sedme umjetnosti. Riječ je o filmu koji donekle sedmi nastavak serijala o boksaču Rockyju Balboi, čijim je rodonačelničkim filmom 'Rocky' iz 1976. lansirana zvjezdana faza glumačke karijere Sylvestera Stallonea, no istovremeno i potpuno svježoj i suvremenoj interpretaciji klasičnih holivudskih boksačkih filmova koji je zbog potpuno zasluženog komercijalnog i kritičarskog uspjeha figurirao i kao potencijalni pokretač nove franšize, sada o Adonisu Johnsonu (briljantni Michael B. Jordan), nezakonitom sinu Rockyjeva nekadašnjeg protivnika u ringu i prijatelja u životu Apolla Creeda.

Dvadesetdevetogodišnji režiser i koscenarist 'Creeda' Ryan Coogler, kojemu je ovo tek drugi film, imao je nevjerojatno kompliciran zadatak s ovim filmom; morao je konstruktivno se nasloniti na mitove iz filmova o 'Rockyju', ubaciti ih sve u suvremeni senzibilitet i 21. stoljeće, približiti ih mlađoj publici, ali zadržavajući međugeneracijsku solidarnost prema starim fanovima Stalloneovih 'Rockyja', dramaturški obraditi na nestereotipan način razne neizbježne stereotipe boksačkih filmova te od svega zajedno napraviti dobar film.

Coogler ne samo da je u tome uspio, nego je snimio nepatvoreno populističko remek-djelo, film koji zanosi emocijama, fantastičnom glumom i snimateljskim bravurama, a ujedno i pažljivo psihološki nijansira ključne likove, te od Philadelphije kao pretežitog mjesta radnje stvara skoro pa sporedni lik kroz dokumentaristički skrupulozan i antropološki zainteresiran prikaz siromašnih četvrti tog slavnog američkog grada. 'Creed' je film koji će i rasplakati i natjerati vas da ustanete iz sjedala i navijate, a da se pritom ni u jednom momentu ne osjećate prevareno ili izmanipulirano, kao što to inače čine raznorazne holivudske limunade, od napornih adaptacija ljubića Nicholasa Sparksa do kakti ozbiljni drama o Holokausta poput 'Žene kojoj sam čitao'.

Za Cooglerov su uspjeh možda najvažniji glavni glumci 'Creeda', trojac Michael B. Jordan, Sylvester Stallone i Tessa Thompson, čiji različiti glumački stilovi savršeno odgovaraju likovima koje tumače i u koje je lako investirati i svoje nade. Jordan je kao mladi Creed kombinacija kontradikcije, odbačeni i zaboravljeni sin slavnog oca kojega nikad nije upoznao, dječak koji je dio života proveo po popravnim domovima, a ostatak u privilegiranoj višoj klasi Los Angelesa nakon što je usvojen od Creedove udovice Mary Anne (Phylicia Rashad), mladić u potrazi za vlastitim identitetom koji je na početku filma pod danu uspješan korporativni podmladak, a noću okušava svoje boksačke vještine u ilegalnim mečevima u Tijuani. Istovremeno je pun sebe i strašno nesiguran, na trenutke iritantno razmažen i egoističan, ali pretežito pun empatije i ljubavi za druge ljude, u potrazi za obitelji, koju polako sastavlja od ostarjelog Rockyja, kojega uspije nagovoriti da mu postane trener, i mlade glazbenice Biance u koju se zaljubljuje po dolasku u Philadelphiju. Jordan je u fizičkom smislu totalno uvjerljiv kao profesionalni boksač što se najbolje vidi u maestralno snimljenoj borbi u jednom sedmominutnom kadru (grijeh bi bio ne spomenuti vrhunski odrađen posao direktorice fotografije Maryse Alberti), no povrh toga riječ je o ogromnom glumačkom talentu koji podsjeća na mladog Denzela Washingtona sa sposobnošću prikazivanja ranjive muškosti. Najjednostavnije rečeno, s 'Creedom' je doista rođena nova zvijezda - da parafraziramo hrvatski dodatak naslovu filma - te ime Michael B. Jordan itekako treba zapamtiti.

A kada je riječ o staroj zvijezdi serijala 'Rocky', Stallone u 'Creedu' daje doista sve od sebe vraćajući se svojoj najpoznatijoj ulozi s teškim zadatkom zadržavanja poznatih Rockyjevih manirizama u govoru i pokretima i uklapanju u Cooglerovu viziju te prelijepo razotkriva koliko je ostarjeli i usamljeni Rocky, odavno bez voljene Adrian i prijatelja koji su pomrli, uplašen mogućnošću da ponovno nekoga voli, ovaj put mladog Adonisa koji pati za figurom oca. Na nekoliko emocionalno nabijenih scena između Jordana i Stallonea, u kojima se obojica bore protiv vlastitih demona i protiv mačo fasade, zaplakati samo neće oni koji nisu pravi muškarci. Tessa Thompson ima najmanje zahvalnu ulogu djevojke, no Coogler joj daje mnogo više prostora i materijala nego što takve uloge imaju u tipičnim holivudskim filmovima te njena suzdržana gluma signalizira da je Bianca osoba za sebe, sa svojim planovima i željama, koja neće ostaviti sve da bi bila žena iza uspješnog muškarca, nego u ljubavi nudi isključivo ravnopravan odnos. Bianca je, nema sumnje, emocionalno zrelija i sabranija od Adonisa te mu ne pušta nijedno isklizavanje u egocentrično samosažaljenje.

To je tek jedan od više aspekata uvođenja suvremenosti koji Cooglerov 'Creed' čine tako fasinantnim i slojevitim filmom, no najvažniji je vjerojatno ipak taj da je sada Afroamerikanac i naslovni lik i središte priče, što reflektira i demografske promjene u SAD-u, trend da više nije nužno da glavni lik skoro svakog filma bude bijeli heteroseksualni muškarac te da filmski heroji dolaze konačno i drugačije osmišljeni. Klasni je element filma također izvučen na površinu u nekoliko scena u kojima se tvrdoglavom Adonisu ukazuje na to da se boksom bave većinom dečki s ulice, a ne oni koji ćive u vilama na Beverly Hillsu.

Povrh svega toga, 'Creed' ipak ne bi tako dobro funkcionirao da Coogler nije majstor filmske režije koji zna kada vrijedi upotrijebiti slow motion (kao u trenutku kada Adonis doživi svoj prvi pravi knock out), a kada pustiti duge kadrove likova koji samo hodaju i razgovaraju. Film je podjednako realističan i ikonoklastičan te su te dvije tendencije savršeno spojene u režiju koja podsjeća na spajanje najboljeg od Clinta Eastwooda i Martina Scorsesea

U godini kada je oko Oscara itekako zasluženo izbila kontroverza zbog izostanka nominacija za glumce i ostale filmske profesionalce koji nisu bijele boje kože, 'Creed' je trebao biti jedan od izuzetaka. Riječ je o vrhunskom filmu koji je osim Stalloneove nominacije za sporednu ulogu trebao imati i onu za glavnu mušku, režiju, montažu i kameru te svakako i za najbolji film.

No to je standardna priča s Oscarima, o kojoj Stallone najbolje zna. Naime, prvi je 'Rocky' proglašen najboljim filmom u konkurenciji s 'Taksistom', 'Svim predsjednikovim ljudima' i 'Mrežom', što je jedna od zloglasnih oskarovskih nepravdi. No ako Stallone ovaj put dobije Oscar za 'Creed', to će biti neupitno pravi izbor s obzirom na to da je u pitanju jedan od najbolje napravljenih glumačkih zadataka u jednom od najboljih filmova iz 2015. godine.