Dalibor Martinis pripada među najznačajnije živuće multimedijalne umjetnike u Hrvatskoj. U svojoj dugogodišnjoj karijeri bavio se eksperimentalnim filmom i videoumjetnošću, site-specific radovima, interaktivnim video i zvučnim instalacijama te performansima, a izlagao je na najprestižnijim suvremeno-umjetničkim smotrama poput Venecijanskog bijenala, Dokumente u Kasselu te bijenalima u Sao Paolu i južnokorejskom Kwangjuu. Poznat kao umjetnik koji je u javnosti gotovo uvijek obučen u odijelo i kravatu, Martinis je, osim svojim radovima, i svojim izgledom razbijao stereotipe o umjetniku boemu i društveno neprilagođenoj jedinki. Ostavljajući imidž trezvenog, racionalnog i osviještenog bića, pedantno je gradio svoju umjetničku karijeru u kojoj je apolonijski princip prevladao onaj dionizijski. Godine 2010. na nacionalnoj televiziji, taj svestrani umjetnik izveo je i znanstveno-fantastičan rad, u kojem Martinis iz prošlosti razgovara s Martinisom iz sadašnjosti, zahvaljujući kojem se potvrdio i kao transmedijalni umjetnik. U svojim recentnijim radovima Martinis preispituje auru autoritarnog vođe, pa se tako, ponavljajući govore druga Tita na povijesno autentičnim lokacijama, poigrava s promjenama značenja koja proizlaze iz promjene društveno-povijesnog konteksta.

Odnos između prošlosti i sadašnjosti, preispitivanje autentičnosti te problem komunikacije koji proizlazi iz gubitka konteksta, kao i u prethodno spomenutim radovima, središnja je tema performansa 'Simultani govor', premijerno izvedenog u njemačkom Regensburgu 2008. godine, koji je u petak prvi put predstavljen zagrebačkoj publici u Muzeju suvremene umjetnosti. Izvedba tog performansa, u ponešto izmijenjenom izdanju u odnosu na Regensburg, samo je ponovila već dobro poznate i utvrđene činjenice o tom umjetniku, a performans 'Simultani govor' može se priključiti većoj skupini radova iz 'DATA RECOVERY' serije, u kojima se Martinis bavi tehnologijom i povratkom izgubljenih podataka.

Performans započinje Martinisovim izlaskom na pozornicu, organiziranoj kao politička arena s katedrom okrenutom prema auditoriju i tribinom u dva reda u kojima je smješteno 12 prevoditelja. Nakon što Martinis za katedrom pročita dio teksta, prevoditelji istovremeno izgovaraju prijevode na 12 europskih i svjetskih jezika. Među tekstovima koje Martinis čita fragmenti su političkih govora Fidela Castra, Martina Luthera Kinga, Lenjina, Mao Zedonga i Osame bin Ladena te misli avangardnih i neoavangardnih umjetnika kao što su Marinetti, Duchamp, Maljevič, Beuys i Warhol. Izbor tekstova je Martinisova osobna antologija značajnih govora i poruka 20. stoljeća, koji se prevode na mađarski, francuski, španjolski, ruski, turski, hindu, japanski, arapski, kineski, grčki, svahili i hrvatski jezik.

Performans se, prevoditeljskim jezikom rečeno, odvija zapravo konzekutivno, odnosno, tako da najprije Martinis pročita odlomak teksta na hrvatskom jeziku, a prevoditeljski zbor zatim to prevodi na 12 jezika. Ono što je simultano, odnosno istovremeno, kao što naziv performansa i kaže, istovremeni je govor svih 12 prevoditelja. U dvadesetak minuta, koliko performans traje, pratimo različite ritmičke odnose originalnih tekstova koje čita Martinis i simultanih prijevoda koji u početku stvaraju žamor, da bi se postupno iz tog žamora glasnoćom izdvajao pojedini glas i jezik. Tijekom performansa jezik se ni jednog trenutka ne raspada na slogove ili slova, a ne prelazi ni u pjesmu. Uz izvornu melodičnost jezika i boju glasova pojedinih prevoditelja, zvukovni užitak proizlazi i iz promjena ritmova te višeglasnih kompozicija, koje su u drugačijoj režiji mogle biti dinamički uzbudljivije.

Radi li se tu o ironičnom komentaru jezične konfuzije u parlamentu Europske unije, u koji ćemo uskoro unijeti još jedan jezik, i pokušava li nam Martinis poslati poruku o nemogućnosti suvislog razumijevanja u toj mnogojezičnosti? Može li se iz tekstova značajnih umjetnika i političkih vođa generirati neka sveopća sinteza 20. stoljeća ili je vraćanje izgubljenih podataka moguće jedino kroz nepovezane fragmente? Iako, u sadržajnom smislu, performans podsjeća na realnu situaciju u nekom političkom tijelu poput Ujedinjenih naroda ili Europskog parlamenta, u kojima vlada poliglotizam, Martinis mnoga pitanja ostavlja otvorenima za interpretaciju.

Za razliku od izvedbe u Regensburgu, gdje su u performansu kao čitači sudjelovali imigranti iz različitih slojeva njemačkog društva, zagrebački čitači su volonteri iz akademske zajednice, što u bitnome mijenja, odnosno poništava, socijalno-političku dimenziju rada. Politički tekst Srećka Bijelića 'Temeljitije izučavanje načina organiziranja i rada komunista', koji je Martinis čitao u Regensburgu, u zagrebačkoj izvedbi, zamijenjen je njegovim osobnim izborom misli 20. stoljeća. Nakon performansa Martinis je istaknuo da u broju 12 nema posebnog simboličkog značenja te da izbor određenog jezika nije presudan za percepciju rada, tako da ćemo posebnost zagrebačkog performansa pamtiti po jednoj nesretnoj situaciji tijekom izvedbe kada je jednoj od prevoditeljica pozlilo te je zamijenjena govornicom hrvatskog jezika. Premda je simultani zbor na trenutak ostao bez dvaju članova, jer je trebalo pomoći nesretnoj djevojci, taj izostanak nije ni najmanje narušio zvučne karakteristike 'Simultanog govora' što dovodi do zaključka da je broj izvođača / prevoditelja nebitan za efekt performansa.

Za razliku od ostrašćenih misli i govora militantnih, avangardnih umjetnika i političara prošloga stoljeća koje Martinis koristi u svom izboru, njegova glumačka izvedba lišena je karizme; kruta, nenadahnuta i neuvjerljiva, zbog čega su poruke i misli 20. stoljeća postali ispražnjeni frazemi koji služe kao sadržaj za zvukovno-ritmičko poigravanje. Ako bismo usporedili radove koji su se bavili Titovim govorima i Martinisov razgovor sa samim sobom, 'Simultanom govoru' nedostaje ta razina humora i ironije, zbog čega taj performans ostavlja dojam pretencioznosti.

Nakon preformansa održana je i promocija knjige 'Dalibor Martinis: Simultani govor' koju su predstavili kustosica MSU-a Nada Beroš, izdavač Boris Greiner i sam Dalibor Martinis. U knjizi je detaljno dokumentiran performans s višejezičnom antologijom korištenih tekstova, a knjiga funkcionira i kao priručnik za sve one koji bi eventualno pokušali izvesti čitavu tu višejezičnu stvar kod kuće, u svrhu priprema za skorašnji referendum o ulasku u Europsku uniju.