Malo je onih u čijem društvu možeš šutjeti, a još je manje pisaca s kojima ne moraš razgovarati o književnosti. Kad bolje porazmislim, tijekom svih godina druženja sa Simom, naša najčešća tema bio je nogomet. Simo je, kao pjesnik, navijao za Zagreb, a ja za Cibaliju. Još prošle sezone imao je želju da odemo na bratski ogled u Kranjčevićevu, ali je, teško bolestan, na koncu ostao uz radijski prijenos.

Ne sjećam se koju smo zadnju utakmicu pogledali u njegovom momačkom golubarniku na Novom Zagrebu. Možda utakmice nije ni bilo ili ju je naprosto zasjenila vijest da mu jedan ugledni režiser želi ekranizirati roman. Te večeri Simo je bio veseo i slavili smo taj događaj što je došao kao proplamsaj zimskog sunca na kraju dana. Takvog ću ga i upamtiti: razdraganog u onoj njegovoj fotelji u kojoj je proveo godinu dana – s tipkovnicom pričvršćenom na 'mobilnu' dasku, a umjesto sunca svijetlio mu je kompjutorski ekran. Prilikom oproštaja nismo si stegnuli ruku; samo smo se kucnuli skupljenim šakama, što je značilo da je naš rastanak samo privremen i da smo za par dana opet skupa.

Simo Mraović, pjesnik, prozaik i kolumnist, bio je jedan od prvih iz generacije koji je objavljivao knjige. Već kao student imao je bibliografiju koju su mahom činile pjesničke zbirke. Roman 'Konstantin Bogobojazni' napisao je koncem devedesetih. Bio je to, kako se pokazalo, njegov testament - autobiografska priča o tome kako je, kao pripadnik manjinskog naroda, progurao ratne godine u svom Zagrebu. 'Konstantin' je nešto najelegantnije iz naše proze toga doba. To je djelo već iskusnog pisca koji o strahu i očaju piše kroz humor i 'nepodnošljivu lakoću' urbane svakodnevnice. U 'Konstantinu' je sve implicitno, osim seksa koji je eksplicitan, ali to je ipak bilo područje na koje je Simo imao polagao puno literarno pravo i koje će nakon njega ostati upražnjeno.

Vjerojatno će se prepričavati njegove zavodničke sposobnosti u kojima je, sada to vidim, bilo puno autoironije, iako ću o pokojoj avanturi iz davnih dana rado posvjedočiti u prijateljevu korist. Umro je u 43. godini: zadužio je poluautomatsku pušku, kako smo se ponekad znali našaliti, za 'večna lovišta'. Bio je dobar drug koji nikada nije iznevjerio prijateljske osjećaje; ponekad dječački zaigran, a ponekad tajanstven i dalek. Zato i kažem, s njime se moglo prilično kvalitetno šutjeti. Dok ovo pišem, teško mi je zamisliti da se više nikada nećemo zaputiti u grad i smjestiti se na terasu pred Bogdanom Ogrizovićem - u neko nedjeljno poslijepodne kada je njegov 'dobrostivi Zagreb grad' najljepši, kada su utakmice već završene, a rezultati poznati.