Pisac već od naslova počinje sasvim izvorno i izravno – naslovljuje on to ne 'O', ne 'Na' nego baš U Velebitu. Dakle, nije tu riječ ponajprije o veleplanini, ni kako je gore u burnim visovima, negdje na vrhovima s kojih se vidi Jadran kao na dlanu, niti o tome kako prohodati tim kamenim bespućima, jer riječ je i o samoj, unutarnjoj potrazi čovjeka za općim smislom - u Velebitu. Pisac tu osjeća ono što je čovjek davno izgubio, a to je da smo jedno s prirodom i svijetom.

Pritom autor koristi i poseban vremeplovski instrument. On polazi od svojevrsnoga literarnog paralelizma, od tekstova nastalih početkom 20. stoljeća kada su Velebit pohodili raznoliki istraživači, uglavnom obrazovani ljudi skloni planinarenju, a kojima ni pisanje nije bilo strano, a nekima je to i sasvim darovito išlo od ruke.

To su primjerice bili austrijski časnik Ljudevit Rossi, jedan od najznačajnijih hrvatskih botaničara; Josip Poljak, stručnjak za geologiju krša i speleologiju te autor čuvenoga 'Planinarskog vodiča po Velebitu' iz 1929; zatim liječnik i fotograf Radivoj Simonović koji je snimio mnogo fotografija velebitskih stanovnika i pejzaža, kako etnografske tako i umjetničke kvalitete; te Miroslav Hirtz, profesor lovstva i zoologije, autor serije putopisa iz kojih Edo Popović crpe zanimljivih citata, posebice onih zapisa o stazama i mjestima koje on prolazi nakon ništa manje nego 86 godina.

Citira tako Popović Hirtza iz putopisa 'Od Gračaca do Prosenjaka' objavljena 1926. u Hrvatskom planinaru sljedeće retke: 'Vrijeme nije bilo baš povoljno. Nebom su se vijali tmasti oblaci, a duvao je i jak vjetar, da se riječ jedva mogla na veću daljinu mogla razumjeti. Gore u podnebesju pirila je bura, jer su se oblaci nabijali u dva protivna smjera, dajući na časove mjesta provedrici. Na cesti u ovo jutarnje doba osim nas jošte nije bilo nikoga. Pa i sama priroda kao da je kunjala jošte polusnena. Kroz šumor vjetra čula se kadšto iz neposredne blizine po koja sitna ptica ili skakavac.'

Ha, kakav dojmljiv opis ozračja pred novu buru i avanturu. Poneka leksička zastarjelica otkriva nam se kao sasvim svježa riječ, sačuvana , neizlizana od prekomjerne uporabe. O svom doživljaju toga istoga područja Prosenjaka Edo Popović pak zapisuje slijedeće: 'Ležim oslonjen na naprtnjaču i gledam kako oblaci promiču tamo gore. Bijeli su. Dok smo uspinjali na Lokvinu vjetar je sa sjeverozapada dognao modrocrne oblake, i činilo se da ćemo iskusiti onu neugodnu, naglu promjenu velebitske vremenske ćudi, no sada je gore opet u redu i kako treba, plavetnilo neba i bijelo tkanje od tekuće i smrznute vode. Bjelina oblaka, piše Philip Ball u 'Biografiji vode', posljedica je istoga fizikalnoga načela zbog kojega je mlijeko bijelo.'

Kada se pokuša usporediti Hirtzovo pismo i Popovićevo, koliko god je glavni motiv, opis prirode, sličan, može se zamijetiti razlika u likovnome valeru zapisa – znanstvenik Hirtz kao da slijedi poetiku crno-bijele fotografije, a Popović literat ističe čak četiri boje, a za bjelinu oblaka čak dodaje i znanstveničko tumačenje. Ali, još će jednom doći do puna izražaja kolorizam Ede Popovića – u drugom, fotografijskom paralelizmu njegove knjige.

On uz povijesne crno-bijele fotografije Radivoja Simonovića, nastale na staklu, objavljuje svoje kolorne snimke digitalnom kamerom. Ponekad snima iz sasvim bliska rakursa tako da se vide konkretni reperi povijesti. Prethodnikova analogna, crno bijela slika iz dvadesetih godine bilježi svu tu pustu golet na sjevernoj strani rečenoga Prosenjaka, kojom dominiraju dva široka, dubokim žljebovima izbrazdana kuka, jedan čunjasti kuk i jedan čučavac, dok suvremena pak Popovićeva digitalija prikazuje kakvi su ti kukovi danas, uvelike obrasli teško prohodnom, gustom grabovom šumom.

Tako autor, riječju i slikom, uz skladnu pomoć svojih davnih predhodača, malo je reći zorno, predstavlja čitatelju kako to prirodopis u udruženim literarnim i slikovnim kreacijama postaje nešto što bi se moglo nazvati možda povijestopis, ako je taj, na brzu ruku skovan neologizam, uopće moguć.

Zanimljivo je da Popovićevi prethodnici, osim spomenutih i neki vremenski bliži, iz druge polovice 20. stoljeća, kao što su Ante Rukavina i Sergej Forenbacher, bilježe i susrete s ljudima koji su stalno ili povremeno živjeli na Velebitu i to sasvim u skladu s njegovom prirodom. Zapisuju tako oni u tekstu 'Između kamena i neba' suhozidna zdanja, kamene stanove stočara s utaknutom zaštitnom granom klekovine u ulaz umjesto ključa i živopisna pastira Šimu Marića Šimelu u reportaži Šimela i Sveto Brdo.

Naš putopisac Edo Popović očito nije samo dobrano prehodao svoju veliku planinarsku temu nego ju je očito i prije toga i veoma temeljito prečitao. Naime, iz postscriptuma rečenoga teksta doznaje se znakovita osobna povjesnica, čini se, zadnjega istinskoga Velebićana, a koja ovako glasi: 'Šime Marić zvan Šimela rodio se 1906., a umro je 1995. u 89. godini kao prognanik u Bokanjcu kod Zadra. Ovce i volove čuvao je na Velebitu 74 godine uzastopno, osim za Drugoga rata. U prognaništvu 'zametnuo' je svoje stado ovaca koje je čuvao do smrti.'

Za razliku od toga primjera suživota prirode i čovjeka, veliki zagovarač i aktivist u zaštiti prirode i društva, jednako hodača po šumama i gorama kao i šetača po urbanim otvorenim površinama, književnik Edo Popović neporecivo je uvjerljiv svjedok vremena koji iz prve ruke kritički ukazuje na teške protuekološke diverzije na Velebitu kao što je, primjerice, probijanje plinovoda po mitskoj planini bez imalo osjećaja za zaštitu zaobilaženjem posebno izraženih prirodnih ljepota i vrednota.

Stvarnosni realizam, koji se spominje uz njegovo literarno djelo, ma kako se to shvaćalo, u ovome djelu dolazi do puna izražaja. Ta njegova romaneskna publicistika kao da je briznula, prošikljala iz njegove pisalačke i ljudske sudbine kao iz onoga izvora vode visoko na Velebitu koji se imenuje pišteljak, a koji se iako usamljen nipošto ne smije podcijeniti. Dapače, gaseći žeđ tamo osjećao se autor poput čovjeka iz jedne zen pjesme – čovjeka bez težine i bez oblika koji pije vodu iz neizgrađena izvora bez vode. Pijemo li vodu iz izvora i ako nema ljudskih očiju da to posvjedoče, pita nas on.

Edo Popović, kako priča i kako čita predšasnike, uspijeva tako zaokupiti pozornost čitatelja da se je lako uživjeti u ulogu njegova suhodača ili se osjetiti kao novi zaželjnik prehodavanja Velebita, barem u nekim lakim dionicama. Onako, korak po korak, kao na početku najdužih putovanja. Tamo gdje se čovjek pronalazi.