Pišem ovaj tekst zbog svojih prijatelja i prijateljica, izdavača, prevoditelja i prevoditeljica, čitatelja i čitateljica u drugim državama. Teško mi je pisati jer su za to potrebne jasne misli i smireni osjećaji, a moje emocije trenutno plamte. Još mi je teže shvatiti išta što se događa u Rusiji i Ukrajini. No ovoga je časa šutnja nedopustiva. Stoga ću pokušati reći bar nešto.

Četrnaest godina mojeg života – sve moje djetinjstvo i mladost – proživjela sam u Sovjetskom Savezu. U to je doba komunistička ideologija već bila na izdisaju. Mi, pioniri i pionirke, vjerovali smo u nju, no nekako na pola snage, ne ozbiljno. Ali ono u što smo istinski vjerovali ‒ bio je mir. Propagandna mašinerija, puštena u pogon tijekom sovjetskog doba, dobro je radila, no sad više nije proizvodila samo komunističku retoriku, već pacifističku. "SSSR – utvrda mira", "Mir svijetu!" – te su parole bile ispisane na zidovima svakog dječjeg vrtića i svake škole. Školski sat posvećen miru bio je obavezan prvi sat za svaki razred početkom svake nastavne godine. Pjesme i stihovi o miru bili su u programu svakog pionirskog događanja (a kod nas je takvih bilo i previše). Golubice mira ukrašavale su svaku učionicu, sve zidne novine i sve učeničke bilježnice. Vjerovali smo u te golubice – iskreno, onako kako to samo djeca znaju. Vjera u mir bila je neodvojivi dio sovjetskog djetinjstva, dakle, i identiteta svih nas. Ta se vjera činila neuništivom – za sve vijeke vjekova.

Bilo mi je jasno i da je rat toliko užasan, da oni koji su ga upoznali o njemu šute. Moj je djed četiri godine ratovao u Drugom svjetskom ratu, no nikada nije prozborio ni riječi o ratištu: svoju je unučad i djecu čuvao šutnjom.

Danas se ruski tenkovi kreću tuđom zemljom. Ja u to jedva da mogu i povjerovati. Toliko se duboko u sebi s tim ne slažem da samo želim glasno ridati. Teško mi je pronaći riječi jer nijedna nema dovoljno snage. Ogorčenost, gnjev, strah, nemoć – u beskrajnim količinama. Vijesti od 24. veljače 2022. samljele su me. Moj se svijet nije samo preokrenuo, već je jednostavno uništen. Ne razumijem zašto cijepljenje pacifizmom nije pomoglo.

Pišem u svoje ime, ali sve moje znanice i znanci, prijateljice i prijatelji osjećaju isto. U mom bližem i daljem krugu ljudi nema nikoga tko podržava ovaj rat. Društvene su mreže pune bijesa i preklinjanja, poziva i zahtjeva za zaustavljanjem ratnih djelovanja.

Nastupilo je doba jednostavnih istina, koje treba beskonačno ponavljati. Ne ratu. Mir svijetu. Ljudski je život najviša vrijednost. Ponavljat ćemo ih dok u ovaj mrak ne uđe svjetlost. Opetovano ćemo govoriti o banalnosti dobra ne bismo li spriječili kasniji susret s banalnošću zla.

Ovo nije moj rat. Odbijam ga smatrati svojim.

Piše: Guzel Jahina

O autorici:

Guzel Jahina (1977., Kazanj) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu u Moskvi, a nakon toga na Moskovskoj filmskoj školi. Radila je u sektoru odnosa s javnošću i u marketingu. Kratke priče i poezija objavljivani su joj u brojnim književnim časopisima. Njezin debitantski roman Zulejha otvara oči (2015.) doživio je velik uspjeh i osvojio mnoge književne nagrade, među kojima "Veliku knjigu" i "Jasnu Poljanu". Knjiga je adaptirana u kazališnu predstavu i spektakularnu televizijsku seriju. Godine 2018. objavila je Volginu djecu, svoj drugi roman. Ešalon za Samarkand koji će sredinom ožujka u hrvatskom prijevodu objaviti Hena Com njezin je treći roman, u kojem se ponovno bavi temom vezanom uz rusku povijest – evakuacijom djece u doba velike gladi dvadesetih godina XX. stoljeća. Dobitnica je četrnaest nagrada diljem svijeta, a bila je i u užem izboru za mnoga vrijedna priznanja. Knjige su joj prevedene na više od četrdeset jezika.