Kada bi udruženim snagama, ali s pola talenta koji imaju Emir Kusturica iz faze ‘Doma za vešanje’ i Terrence Malick iz faze ‘Tanke crvene linije’ snimili film, rezultat bi vjerojatno izgledao kao ‘Povratnik’ Alejandra Gonzaleza Inarritua. Kusturičine Cigane zamijenili bi američki Indijanci s početka 19. stoljeća, Malickove metafizičke meditacije o prirodi i ljudima spektakularni prizori snježnih planina američke Južne Dakote iz kojih se ne uspijeva izvući više značenja od poruke da je jako teško hodati brdima pokrivenim nanosima snijega. To najbolje zna Leonardo DiCaprio u ulozi trapera Hugha Glassa, kojega je kolega John Fitzgerald (izvrsni Tom Hardy) ostavio polumrtvog i poluzakopanog u grobu, prethodno mu ubivši maloljetnog sina, zbog čega se Glass upućuje, prvo jedva puzajući, na put osvete.

To je narativna kičma Inarrituova ‘Povratnika’, scenaristički konfuzno posloženog filma u kojemu se ostale linije priče, poput potrage indijanskog poglavice za otetom kćerkom, slabo razvijaju i usputno obrađuju, iako su ključne za Glassovu potjeru za Fitzgeraldom. Kontekst nedostaje i u događaju koji sve pokreće, napadu Indijanaca na trapersku ekspediciju koja je nakupila hrpe krzna divljih životinja, zapravo pljačkala i ubijala na tuđem teritoriju kao najamnici tadašnjeg velikog kapitala.

Političko licemjerje Inarrituova filma najbolje se vidi u pozicioniranju lika kapetana Andrewa Henryja (Domnhall Gleeson), predstavljenog kao da je moralni svjetionik civilizacije među hrpom divljaka. No Henryjevu čestitost kao varku razotkriva scena u drugoj polovici filma, kada kapetan saopćava Fitzgeraldu kako ništa neće zaraditi od svojeg ulova krzna jer mora platiti firmi za koju obojica rade troškove vlastitog rada. Inarritu uopće ne shvaća da na raspolaganju ima moćan primjer toga kako eksploatacija velikog biznisa njegove pijune pretvara u nemilosrdne poluljude, s time da je kao negativac predstavljen Fitzgerald zapravo jedini u filmu svjestan te situacije i svoju agresivnu, antihumanističku amoralnost shvaća kao jedini način preživljavanja u takvom svijetu američkog Divljeg zapada (kakav je fascinantno portretiran i u briljantnoj seriji ‘Deadwood’ Davida Milcha), dok su Glass i Henry predstavljeni kao pozitivci iako pljačkaju i ubijaju Indijance i pustoše im zemlju jednako kao Fitzgerald koji o tome nema, doduše, nema nikakvih iluzija.

No Inarritu nema interesa za kompleksnost te vrste pa daje od sebe ono u čemu je najbolji - spektakularne prizore snimljene zahvaljujući majstorstvu direktora fotografije Emmanuela Lubezkog i fantastičnu glumu, ponajviše DiCaprija i Hardyja koji većinom bez dijaloga umiju pokazati što njihovi likovi osjećaju i misle u svakom trenutku filma. I dalje je ljepuškasti DiCaprio zapravo donekle pogrešan izbor za gorštaka iz 1820-ih godina te se sakriva pod raščupanom bradom na kojoj bi pozavidio i svaki mitropolit SPC-a, ali je njegova predanost ulozi potpuna i rezultira nečime što bi se moglo nazvati totalnom glumom, doslovce svakim mišićem svojeg izubijanog, izranjavanog tijela. Riječ je o vrhunskoj ulozi koja prodaje i svaki promašen trenutak filma i svaku Inarrituovu djetinjastu metaforu, kao što je prizor ponovnog rođenja iz konjske lešine, pa čak i izleta u kvaziduhovne smijurije poput scena s lebdećom pokojnom suprugom.

Ciničnije rečeno, 'Povratnik' je zapravo film o tome kako je Leonardo DiCaprio preko lešine grizlija koji ga je izgrizao i razderao (doista genijalna scena!), nasilne smrti sina, kroz prašumu, snijeg i led, plutajući u hladnim rijekama i bježeći od Indijanaca koji ga žele skalpirati, konačno dopuzao i dostenjao do definitivno zasluženog Oscara nakon četiri glumačke nominacije, od 'Što muči Gilberta Grapea' iz 1993. do Scorseseova 'Vuka s Wall Streeta' iz 2013. Pobogu, na kraju je filma, baš u posljednjem kadru pogledao direktno u kameru i svojim bolnim pogledom rekao sve o hororu ljudske egzistencije holivudske zvijezde koja želi, ali i dalje nema kipić Oscar!

Filozofske poruke 'Povratnika', na koje Inarritu nesumnjivo pretendira, nepodnošljivo su banalne i svode se na to da je osveta loša te da ne treba ubijati druge ljude. Sav taj spektakl mučenja i preživljavanja, neupitno vrhunski odrađen, u svojih 156 minuta trajanja ponajviše iscrpljuje, ali baš i ne tjera na razmišljanje. Tragično iskustvo Hugha Glassa predstavljeno je doslovno, pa gledatelj na kraju 'Povratnika' doista ima osjećaj kako je s DiCapriom puzao danima po snježnim liticama, ali da je sav taj napor u suštini bio uzaludan, jer osim potvrde da su neki ljudi loši, neki dobri, a i zimi je jako hladno, Innaritu ništa više ne nudi.