Ni podići ni srušiti spomenik, nijedno od to dvoje, kako sam govori u napomenama na kraju knjige, nije bila namjera Andrićevu biografu Michaelu Martensu, njemačkom novinaru rođenom 1973. u Hamburgu, koji je više godina živio u St. Peterburgu, Ateni, Istanbulu i Beogradu. Trenutno živi u Beču kao politički dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga, a na 'Vatri u vatri' radio je sedam godina. Namjera mu je, kako objašnjava, bila približiti se jednom čovjeku i njegovom vremenu, pokušati Andrićev život ispričati u europskom kontekstu, političkom i kulturalnom, šire i dalje od ovdašnjih klasičnih diskusija o piscu iz nacionalnih perspektiva - hrvatske, srpske, bosanske.

Bestia zagrabienzis

Za razliku od Andrića, kojeg danas mnogi svojataju kao ekskluzivnog predstavnika njihovog naroda, kaže Martens, Andrić iz njegove knjige govorio je i razumio više od pola tuceta jezika, živio je u desetak europskih gradova, proputovao gotovo sve europske zemlje, a kad se pogleda biblioteka u njegovu stanu u Beogradu, koji je danas muzej, u njoj se uz 'domaća', bosanska, hrvatska, srpska izdanja, mogu naći knjige na francuskom, španjolskom, poljskom, njemačkom, talijanskom... 'To je kontekst u kojem je Andrić živio i radio', kaže Martens i to je kontekst koji 'Vatra u vatri' i oslikava na 400-tinjak stranica, nudeći pogled na četiri ključna perioda piščeve biografije: formativno doba i vrijeme Sarajevskog atentata; njegovu diplomatsku karijeru, osobito misiju u Berlinu; približavanje komunistima nakon Drugog svjetskog rata te dobivanje Nobelove nagrade 1961.

U 'formativnom' dijelu, u kojemu se Martens bavi i teorijama i tračevima o tome tko je 'zaista' bio otac slavnog pisca, vidimo prvog objavljenog Andrića, kojemu je tekst 'U sumrak' izašao 1911. u književnom časopisu Bosanska vila, kad je bio učenik sarajevske gimnazije ('a tako mu i zvuči tekst') ili pak zagrebačkog studenta koji se žali kako se kod 'svoje glupe gazdarice Croatije ne osjeća dobro'. 'Ovde se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabienzis, a za dvije špijun. I nakon tri para kranjskih kobasica i hrvatskog vina ja ostajem istog mišljenja!' piše Andrić 1912. svome sarajevskom kolegi Vojmiru Durbešiću, a koji u to vrijeme studira u Beču. Zanimljiva je i epizoda iz 1925., kad se u Beogradu, u kojem još nema mrežu poznanika, prikopčava masonskoj loži Preporođaj. Članstvo mu međutim nakon afere s poljskom suprugom brata masona Gustava Krkleca, kojemu je bio i vjenčani kum, doživljava nagli kraj.

Kratke hlače pod stare dane

Martensu je, dakako, u ovom segmentu najzanimljivija Andrićeva veza s Mladom Bosnom, sarajevskom tajnom omladinskom organizacijom koja je htjela zbaciti austrougarsku vlast i čiji je Gavrilo Princip u Sarajevu 28. lipnja 1914. izvršio atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Rekonstrukciji toga povijesnog događaja, koji je pokrenuo Prvi svjetski rat, u knjizi je posvećeno dosta pažnje. Sam Andrić, navodi Martens, Principa je poznavao tek površno, ali je s Danilom Ilićem, koordinatorom atentata, bio blizak prijatelj još iz srednje škole.

Zbog veza s Mladom Bosnom i aktivnog izjašnjavanja protiv Habsburške Monarhije te promicanja jugoslavenske ideje, kao mladić Andrić je neko vrijeme odsjedio u tamnici u Mariboru te u kućnom pritvoru u Ovčarevu i Zenici. To je, inače, bio prvi i zadnji put da se otvoreno izjašnjava protiv države u kojoj živi. 'Poslije, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, što god da se dogodilo, (on) bi se prilagodio. (...) Nije bio materijal za disidenta', navodi Martens.

Mladi Andrić u zatvorskim danima piše svoju prvu knjigu, 'Ex Ponto', zbirku meditativne proze objavljenu 1918. u jednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući, a koja je dobila dobre kritike i od mladoga Miroslava Krleže te postala u to doba 'kultnom' kod mlađe publike. Neki su čitatelji cijele odlomke znali napamet, no Andrić kasnije, kad su se 1963. u Jugoslaviji prvi put pojavila njegova sabrana djela, ustraje na tome da 'Ex Ponto' ne bude dio toga, na čemu inzistira i ubuduće, kad god se pojavi ideja o kakvom novom izdanju. 'Bilo bi to kao da pod stare dane nosim kratke hlače', govorio je.

Tri i pol godine šutnje

Martens u knjizi ipak najviše pažnje posvećuje rekonstrukciji razdoblja Andrićeve diplomatske službe u prvoj Jugoslaviji, njegova uspona od najnižeg službenika do zamjenika ministra u nekoliko godina. '(N)ije bio ispred svojega vremena, nego je u cijelosti bio njegovo dijete - i onda kad je to vrijeme bilo ružno', piše Martens. A osobito ružno bilo je u Berlinu, u kojem je Andrić stupio u službu u travnju 1939. susrećući se i sa samim Adolfom Hitlerom i sudjelujući u pristupanju Kraljevine Trojnom paktu u ožujku 1941. Martens raščlanjuje ovo razdoblje, koje za Andrića završava državnim udarom nekoliko dana nakon Pakta, raskolom Jugoslavije i Hitlera, internacijom njega i ostalog konzularnog osoblja 6. travnja te povratkom u okupirani Beograd i ratnu oluju.

Proveo ju je u podstanarskom stanu, povučeno, ne dopuštajući da mu se išta objavljuje, pišući ono što će mu poslije nazvati remek-djelima ('Travnička hronika', 'Na Drini ćuprija', 'Gospođica') te strahujući za vlastiti život sve do oslobođenja. Nakon tri i pol godine šutnje dočekao ga je 20. listopada 1944. u najboljem odijelu na svojoj terasi u Prizrenskoj ulici.

'S Nijemcima se neće pomiriti više nikada', piše Martens, '...na njemačko tlo više nikada neće stupiti. Odbio je sve ponude za predstavljanje knjiga i pozive da preuzme svoja priznanja u Njemačkoj i Austriji'. U svojoj privatnoj bilješci iz 1946. piše: 'Nemci i Nemačka, to je najveća muka mog života...' ili 1953.: '... a mi smo, zatvoreni u svoje hladne stanove, čitali Getea i napolju, kad biste nas vi sreli i zapitali za put na njemačkom, odgovarali: Ne razumem.' Do smrti je međutim u svojoj biblioteci sačuvao Lutherovu Bibliju, koja mu je u travnju 1941., u znak utjehe, stigla od 'obožavatelja njegove umjetnosti i prijatelja njegove ljudskosti'. Pošiljatelj je, kasnije se ispostavilo, piše Martens, bio Carl Smitt, njemački pravnik, politički teoretičar i nacist.

Izrezan s fotografije

Javno je Andrić na temu svog berlinskog života izbjegavao govoriti, no ona je tu i tamo itekako iskrsavala u beogradskoj čaršiji koja je pisca u drugoj Jugoslaviji, kad je postao socijalistički poeta laureatus, optuživala da se prodao. Martens bilježi za Andrića osobito neugodnu epizodu iz 1951., kad je JNA u gradu organizirala izložbu o otporu njemačkoj okupaciji. Među izlošcima našla se i fotografija koja prikazuje Andrića pri potpisivanju njemačko-jugoslavenskog saveza, a zbog koje je, piše Martens, nazvao Milovana Đilasa i pitao da ga se izreže s nje. 'Đilas je smjesta nazvao nadležnog generala. Ovaj je pak zapovjedio da se cijela slika ukloni s izložbe. To se očito dogodilo iznimno temeljito. U mnogim knjigama o Andriću spominje se fotografija iz 1941., ne samo kod Đilasa. No u tim knjigama nema slike. U vojnohistorijskom arhivu u Beogradu postoji fotografija trenutka potpisivanja Pakta u Beču. Na njoj se može vidjeti dvadesetak muškaraca. U posljednjem redu desno jedno je slobodno mjesto. Izgleda kao da su odande retuširali jednu glavu. Negativ te slike ne može se pronaći', piše Martens te u trećem poglavlju detaljno i bez moraliziranja opisuje preobrazbu koju je Andrić doživio u Beogradu između jeseni 1944. i proljeća 1945.

Iz nekadašnjeg kraljevskog veleposlanika tada je postao drug Ivo koji posjećuje gradilišta i rudnike, drži govore u slavu Tita i Staljina te na koncu postaje i članom KPJ-a. Martensa pritom jednako zanimaju kako Andrićevi motivi, tako i oni komunističke vrhuške - zašto im je trebao pisac.

O samom Titu Martens ima, za inače objektivnog istraživača, neobično usko, vrlo nisko mišljenje. Na jednom ga mjestu naziva 'jugoslavenskim masovnim ubojicom', a na drugom, kad ga je Andrić predložio za Nobelovu nagradu za mir, piše: 'Nikoga drugog do Tita, tog koljača pod čijim je režimom četrdesetih godina uime 'bratstva i jedinstva' na stotine hiljada Andrićevih zemljaka ubijano, hapšeno, mučeno ili deportirano na Goli otok.'

Jugoslavija u modi

Ne misli sjajno ni o Miroslavu Krleži, o kojemu piše u poglavlju o Andrićevu dobivanju Nobelove nagrade za književnost. Kad je Andrić prvi put bio nominiran za prestižno priznanje 1958., ideja je bila da dijeli nagradu s Krležom, piše Martens, objašnjavajući kako je to autor koji je 'danas slabo poznat izvan Hrvatske i internacionalne akademske zajednice'. Pored takvih nepotrebno brzopletih književnih ocjena, Martens uspjelo opisuje način na koji funkcionira izbor (književnih) nobelovaca, kao i specifične društvene i političke okolnosti toga doba i odnosa inozemstva prema Jugoslaviji, državi koja je, na krilima Pokreta nesvrstanih, bila 'u modi', kako piše.

Dosta pažnje posvećuje i popularizaciji Andrićeva opusa izvan Jugoslavije, koja je prethodila samom dobivanju Nobela, a na kojoj je, kao pisac 'malog jezika' i slabo poznatog kulturnog kruga, i sam jako radio. Iako nije bio vičan javnim nastupima, odlazio je na predstavljanja knjiga, 'marljivo se dopisivao oko svojih prijevoda, pregledavao ih rečenicu po rečenicu, ispravljao greške, predlagao poboljšanja, pisao duge primjedbe o tome kakve bi naslove knjige trebale imati na njemačkom, a kakve ne bi ni u kojem slučaju'.

Gun Bergman, novinarka i prevoditeljica, čiji je suprug (od 1952. do 1959.), slavni redatelj Ingmar Bergman, bio zainteresiran za adaptaciju Andrićevih djela, također je puno pomogla u popularizaciji jugoslavenskog pisca u Švedskoj, pišući članke o njemu u tamošnjim novinama, iza kulisa promičući njegova djela te općenito šireći njegovu slavu i dobar glas. Čitatelji su reagirali, prijevodi Andrića bili su traženi, a posvuda su ih pratile uglavnom pozitivne, nekad i jako entuzijastične kritike. Martens ih navodi, ali ne izostavlja ni kritiku Marcela Reich-Ranickog, čuvenog njemačkog kritičara koji za Die Welt 1960. u tekstu naslova 'Što nas briga za Višegrad?' opisuje 'Ćupriju' kao dosadnu knjigu, a njenog autora kao 'fanatika detaljiziranja'.

Bez demoniziranja i idealiziranja

Martens se u ovome dijelu knjige bavi i finalnim Andrićevim remek-djelima, nedovršenim romanom 'Omer paša Latas', za koji vjeruje da može biti 'alegorija Andrićeva života', te 'Znakovima pored puta', zbirkom zapisa iz pedesetak dnevnika ispisanih od 1915. do 1974., objavljenoj posthumno 1976., u kojoj se nobelovac pokazao 'u najčišćem obliku'. Osim toga, neizbježno, bavi se recepcijom, interpretacijom i instrumentalizacijom Andrića i njegova djela nakon piščeve smrti, o čemu bi se mogla 'napisati još jedna knjiga'. Erih Koš, Andrićev prijatelj, napisao je da, mada se Andrić 'osjećao građaninom Jugoslavije, (...) u našoj komplikovanoj situaciji', za vrijeme njegove komemoracije u ožujku 1975., '(valjalo je) konsultovati bar tri republike, da bi se izbjegli protesti i politički problemi'. Već tada su se, drugim riječima, lomila koplja oko ovog Hrvata rođenog u Bosni, a koji je kao pisac vlastitim izborom postao Srbin. Tako je i danas pa je dobro upućeni Martens itekako bio spreman na različite i snažne reakcije u ovim krajevima nakon objave 'Vatre u vatri'. U nekoliko domaćih intervjua osvrnuo se na njih, pa i na onu iz Srbije - da je velikog književnika sveo na oportunista.

Da Andrić, piše Martens u svojoj knjizi, nije bio tako oprezan kakav je bio, danas o njemu kao piscu ne bismo znali ništa. 'Europski život u 20. stoljeću značio je i obići ponore okolnim putem. Da Andrić nije išao tim okolnim putevima, neka od najdojmljivijih djela europske književnosti možda bi ostala nenapisana', tvrdi. 'Vatra u vatri' stoga u svojoj osnovi i jest ono što je Martens obećao da će biti: pokušaj - hvalevrijedan - približavanja Andriću, bez uobičajenih demoniziranja i idealiziranja, s iskrenim ljudskim interesom i razumijevanjem, Andriću koji je činio ono što je nužno da bi (pre)živio, pisao i objavljivao, a koji je, pokazuju njegovi privatni zapisi, sam sebi, u svom unutarnjem svijetu, vrlo često i jako strogo sudio.

'U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stideti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potre i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid', zapisao je tako u jednoj poslije smrti objavljenoj zabilješki. Na tome tragu je i crtica u 'Vezirovom slonu': 'Tako je to već odavno ovde u nas: ko je srčan i ponosan, taj brzo i lako gubi hleb i slobodu, imetak i život, ali onaj ko povije glavu i preda se strahu, taj opet toliko izgubi od samog sebe, toliko ga strah pojede, da mu život ne vrijedi ništa.' Puno je takvog, pesimističnog Andrića u 'Vatri u vatri', ali Martens se pobrinuo da se u njoj nađe dovoljno mjesta i za onoga koji je u 'Znakovima pored puta' upitao: 'Je li još iko voleo svet kao ja?'