Neki su bili oduševljeni, ali mnogi nisu razumjeli novi, modernistički Nekrošiusov koncept, posebno drukčijeg Ivanova u interpretaciji Bojana Navojeca, pa im je trosatna predstava bila nejasna i zamorna.

Možda je upravo zbog toga izblijedjelo bitno pitanje: kako živjeti u ovom vremenu beznađa gdje je bitan novac i gdje se malo tko obazire na slomljenu dušu?

Čehovljev višeznačni i višeslojni tekst 'Ivanov' propituje brojne teme i probleme, koji su itekako vidljivi i aktualni i u današnjoj Hrvatskoj i koji zapravo pokazuju da se ljudi u proteklih stotinu godina nisu puno promijenili.

To je u prvom redu problem nepoštenog i surovog lihvarenja, koji danas prepoznajemo u kreditnom sustavu, zatim dužničko ropstvo i traženje odgode plaćanja duga (krediti u švicarskim francima), antisemitizam (odnos prema Židovima i drugim nacionalnostima te manjinama), nemogućnost ostvarenje ljubavi, totalni manjak empatije i suosjećanja, gubitak moralnih vrijednosti i beskrajna dosada, problem ispraznosti, beznađa, besperspektivnosti i melankolije, koji su, čini se, jednaki u Čehovljevu, kao i u našem vremenu.

No u središtu je ipak pitanje duše i osjećaj beznađa koji označava i naš duh vremena jednako kao što je bio aktualan u doba Čehova. Odnosno, pitanja o smislu života, o tome tko smo, zašto i kako živimo, koja danas, čini se, više nitko ne postavlja.

Ta pitanja reprezentira Nikolaj Aleksejevič Ivanov, vlasnik imanja s nagomilanim dugovima i bolesnom suprugom, koju više ne voli i kojoj ne može platiti skupo liječenje, te koji ne vidi izlaz iz svoje zamršene situacije. Ivanov je inače idealist, pošten i obrazovani čovjek, nekad marljiv i aktivan, a sada očajan i umoran, osjeća krivnju i guši se pod teretom života, međutim, on ne okrivljuje druge, čak ni lihvara koji mu radi o glavi, ni sredinu u kojoj živit, a ni društvo koje ga osuđuje. Ivanov okrivljuje sebe i zato se u jednom trenutku lomi i diže na sebe ruku.

U tom kontekstu Ivanov se može gledati i kao junak našeg doba, koji se ne snalazi u surovom kapitalizmu i zatim slama pod teretom kredita, PTSP-a, nezaposlenosti ili jednostavno nesnalaženju u novoj situaciji 'marketizacije' društva.

U Nekrošiusovom čitanju Čehovljevi junaci, pa tako i taj nesretni Ivanov, zapravo su obični ljudi, koje susrećemo na ulicama Zagreba, Moskve ili Beča, koji se lome pod teretom svakidašnjih problema i padaju u očaj, ali nisu patetični, ne izgovaraju rečenice na srcedrapateljan način i ne funkcioniraju kao malodušni Čehovljevi likovi.

Njihov očaj je drukčiji, kao što je i naš današnji očaj drukčiji. I upravo na tome, čini se, Nekrošius gradi svoju koncepciju: poštujući originalnog 'Ivanova', on zapravo kida veze s uobičajenom predodžbom o Čehovu i tipičnoj 'čehovljanskoj' atmosferi i nudi nam Čehova 21. stoljeća. Da bismo ga razumjeli, trebali bismo zaboraviti klišeje o Čehovu i prepustiti se dešifriranju novih značenja.

Je li taj prilično težak kazališni i glumački zadatak uspješno riješen? I je li taj antijunak Ivanov, reprezentant slomljene duše i osoba koja više nema snage da se nosi sa životnim teškoćama, u takvom Nekrošiusovom čitanju dopro do zagrebačke publike? I tko je taj redatelj drznik koji se usudio oskrnaviti predodžbu o Čehovu?

Nekrošius je diplomirao na Institutu za kazališne umjetnosti Lunačarski u Moskvi, a režira dramske i operne predstave, osim u rodnoj Litvi, u mnogim zemljama Europe, od Italije do Rusije. Njegove predstave uključuju i neka najprestižnija kazališta poput milanske Scale i moskovskih Boljšoj teatra i Kazališta nacija.

Uz to je i umjetnički ravnatelj Kazališnog studija Meno Fortas u Litvi, gdje je zadnjih godina postavio 'Umjetnika u gladovanju' Franza Kafke i Danteovu 'Božanstvenu komediju'. Hrvatska publika vidjela je njegovo uprizorenje Shakespeareova 'Othella' na Dubrovačkim ljetnim igrama te gostovanje predstave 'Godišnja doba. Radosti proljeća' prema litavskom klasiku Kristijonasu Donelaitisu na Festivalu svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK-u 2003. godine.

Bojan Navojec, inače odličan glumac, svog Ivanova igra poput robota, koji jednoličnim i nezainteresiranim tonom, bez ikakvih emocija, pokušava iskazati njegovo beznađe, očaj, frustracije i totalnu izgubljenost. Čak i u jednom od ključnih trenutaka – u monologu u trećem činu, kad Ivanov priznaje da prezire sebe i mrzi svoj glas i svoje misli, jer je izgubio vjeru, prestao voljeti i raspada mu se imanje, Navojec nas nekako ne uspijeva uvjeriti da 'sam sebe gura u ponor', da su njegova melankolija i depresivnost zapravo u sferi patologije i da se osjeća kao razapet na križu, što i sugerira raširenim rukama.

Lana Barić utjelovljuje njegovu suprugu Anu Petrovnu, koja je zbog ljubavi sa židovstva prešla na pravoslavlje i tako izgubila miraz, kao neurotičnu, čak iritantnu ženu koja voli svog muškarca, premda on više ne predstavlja ni sjenu onoga što je zavoljela prije pet godina, čak i onda kad sazna za njegovu nevjeru.

Mlada Luca Anić kao Saša, kći Lebedjevih, moderna je 20-godišnja djevojka koja prezentira novo doba. Njena Saša puna je životne energije i vrlo zaigrana, jedina koja (još) nije postala rob dekadencije, ali koja ljubav doživljava kao medicinska sestra ili psihijatar koji treba izliječiti i spasiti bolesnika. Premda je svjesna golemog ponora u koji svjesno skače – u brak s Ivanovim – ona ne odustaje od svog uvjerenja i tvrdokorno ide do kraja.

Prvaci Drame Dragan Despot kao grof Šabeljski i Goran Grgić kao lihvar Lebedjev, bili su iznimno uvjerljivi te su svojim likovima dali prijeko potrebnu životnost i snagu. Nacionalna prvakinja HNK-a Alma Prica u ulozi Lebedjeveve supruge Zinaide Savišne odlično je utjelovila sve one proračunate lihvare i spletkare što vrijeme provode u tračanju i besposličarenju.

Luka Dragić je svog doktora Jevgenija Konstatinovića Lvova, poštenog moralizatora koji robuje konvencijama i sve prosuđuje kroz prizmu etičnosti, odigrao prilično solidno.

Prikazu dekadentnog društva snažno su pridonijele Nina Violić i Ksenija Marinković, koje su svojim manjim ulogama Marfe Jagorovne Babakine i Avdotje Nazarovne naprosto briljirale, potvrdivši svoj veliki talent i stvorivši od tih minijatura role koje se pamte ne samo po karikaturalnosti, nego i po temeljnom osjećanju, primjerice, replici 'Kako je dosadno!' koju predivno izgovara Babakina.

Pamtljive su i Jadranka Đokić i Olga Pakalović kao Gošće, zatim Slavko Juraga kao poreznik Dmitrij Nikitič Kosih te Franjo Kuhar kao novi lik - Prolaznik.

Sve u svemu, Nekrošius 'svojim' likovima dopušta i grotesku, i bezosjećajnost, i karikaturu, i histeriju, i emocionalnost, ali i posvemašnje odsustvo emocija, kao u slučaju samog Ivanova, omogućujući im da budu onakvi kakvi su ljudi u današnjem vremenu.

Rezultat? Preduga i glumački neujednačena predstava, u kojoj se izmjenjuju klasični i suvremeni pristup, žestoke emocije i distanciranost, dinamičnost i usporenost, karikaturalnost i komika s ozbiljnošću te vizualno atraktivne slike s dijelovima krajnje dosade, čemu pridonosi i mjestimična nerazumljivost govora. Suvremenom dojmu pridonijela je lijepa kostimografija Nadežde Gultiajeve (primjerice, široke, nabrane suknje od tila), jednostavno riješena scena (niz stolica na kosom postolju) Mariusa Nekrošisua i posebno glazba u izboru Taurasa Čižaša.

Može se zaključiti da se radi o predstavi koja zahtijeva užasnu koncentraciju i usredotočenost na suptilne mijene duše, kao i na dešifriranje tih drukčijih značenja.

Pitanje je: ima li danas itko razumijevanja i strpljenja za to?