O knjizi, koja se u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije pojavljuje prvi put, te o autoru govorio je publicist i izdavač knjige Slavko Goldstein  (Novi Liber) koji je na vrlo korektan i jezgrovit način predstavio kontekst nastajanja djela, okolnosti koje su dovele Herzla da tu knjigu napiše, ali i mane, ne male, kao i vrline samoga djela.

Kako je napisao prevoditelj i priređivač ovoga kapitalnog političkog dijela, Ivo Goldstein, knjiga predstavlja temeljni programatski tekst cionističkog pokreta. Razlozi zašto ovaj važan tekst nije preveden do danas različiti su. U prvih četrdeset godina 20. stoljeća, kada je cionistički pokret jačao i bio snažan, njegovi mnogobrojni pristaše velikim su dijelom jako dobro znali njemački, pa ako su željeli proučavati Herzla, čitali su ga u izvorniku. Tih je godina na hrvatski prevedena brošura Maxa Nordaua ‘Cionizam’, koja je na politički mnogo neposredniji način promovirala pokret i njegove ciljeve.

Hrvatska i jugoslavenska publika zadovoljavala se citatima iz Herzlovih djela kojih je u židovskom tisku bilo mnogo. Zagrebački rabin Miroslav Salom Freiberger objavio je 1928. knjigu o Herzlu, u kojoj je donio, između ostalog, i kratke izvatke iz ‘Židovske države’, i to je sve. Nakon Drugog svjetskoga rata, pa sve do osamdesetih godina 20. stoljeća, pravog zanimanja za proučavanje židovske povijesti nije bilo, pa otuda ni za objavljivanje tekstova takva karaktera.

Široj čitalačkoj publici, pogotovo hrvatskoj, bit će zanimljiva potpuna Herzlova posvećenost osnivanju židovske države, vidljiva već u početnoj rečenici knjige: ‘Ideja koju obrazlažem u ovom tekstu vrlo je stara: uspostava židovske države’, ili, na drugom mjestu - da se svi napori koji Židovi poduzimaju ‘ujedine u cjelinu za kojom naš narod ne prestaje težiti, zbog koje se održao i različitim iskušenjima odolio: to je slobodna domovina!’

Herzl je u ‘Židovskoj državi’ predvidio mnoge aktivnosti i procese koji su pridonijeli nastanku Izraela. Istovremeno, Herzl često govori i o vremenu današnjem. Tako, primjerice, konstatira: ‘U svijetu ima više krivih shvaćanja o Židovima negoli o bilo kojem drugom narodu.’ Ne bi li ta rečenica mogla biti izrečena i danas, pita se Ivo Goldstein.

Herzl je iznimno dobar pisac. Uostalom, bio je novinar, književnik i autor političkih studija i igrokaza, i sve to prije negoli je napisao ‘Židovsku državu’. Tekst je pisan s emocionalnim nabojem, često egzaltiranim tonom, i to je element koji je u prijevodu sačuvan. Osim toga, kako je ‘Židovska država’ programatski tekst koji valja čitati ne kao povijesni spis, nego kao naputak za djelovanje, konačni tekst prijevoda je ponekad uobličavan u izričaj bliži suvremenom čitatelju nego doslovnom smislu teksta. Primjerice, Herzl stalno govori o ‘planu’ - odnosno, ‘Der Plan’. U suvremenom njemačkom i hrvatskom jeziku danas bi se u tom kontekstu prvenstveno koristila riječ ‘projekt’, pa je prevoditelj tako i učinio.

Tekst podrazumijeva dobru informiranost čitatelja o problemima koji su bili aktualni prije 120 godina. Kako bi se shvatili događaji na koje se Herzl referira, kao i njegove aluzije, ponekad su dodavane odgovarajuće bilješke. Prilozi - Herzlova biografija, analiza 'Židovske države' te studije o cionizmu u svijetu i u Hrvatskoj - pomažu u boljem razumijevanju teksta.

Poruka Herzlove ‘Židovske države’ jednako je toliko upućena Židovima (‘treba da već jednom kao slobodni ljudi na vlastitoj grudi živimo, te da u vlastitoj domovini mirno umremo’), koliko i čovječanstvu općenito – ‘što u novoj zemlji pokušavamo postići samo za našu korist, djelovat će snažno i sretno na dobrobit sviju ljudi’.

Nasuprot općenitom shvaćanju cionizma i Herzlova djela, knjiga uopće nije ‘nacionalistička’. Dapače, vrlo je autokritična. Pa Herzl piše: ‘Nas ne trpe toliko zbog naših sposobnosti koliko zbog naših mana. Ne zna se što preteče.’

Govoreći o Herzlovim zabludama, Slavko Goldstein ističe one najvažnije: da je Herzl vjerovao kako će Arapi dobro prihvatiti židovsku državu jer će ona svima donijeti dobrobit (i taj je duh suradnje odista postojao nekoliko prvih godina nakon što je osnovan Izrael 1948); zatim, da će svi Židovi odmah prihvatiti ideju države, što se nije dogodilo sve do stvaranja države jer 1948. na teritoriju Izraela nije bilo više od 700 do 800 tisuća Židova te, napokon, da nijedna vlast neće u potpunosti iskorijeniti Židove. Međutim, dogodio se holokaust, koji je, svakako, uz ovu knjigu, najveći pokretač Židova u stvaranju svoje države.

Herzl je rođen u Budimpešti 1860. Studirao je i doktorirao pravo u Beču gdje je i radio. Već 1882. osjeća prve valove antisemitizma. Godinu dana kasnije, prilično je siguran u ideju stvaranja židovske države. Knjigu piše 1895. na 1896. brzo i žustro. Vjerovao je u pomoć kršćanskih antisemita s obzirom da su oni podržavali ideju da se Židovi isele iz Europe. Herzl nije odmah znao gdje smjestiti tu državu pa se jedno vrijeme baratalo Patagonijom u Argentini, a onda i Ugandom, naravno, uz obeštećivanje tih država. Još jedna njegova zabluda je bila da je govorio kako će se u Izraelu, kao u Švicarskoj, govoriti tri ili četiri jezika jer hebrejski nitko, kako je isticao, ne može više naučiti, a prema dijalektima kao što je jidiš (ili ladino) se ponašao omalovažavajuće. Bio je u krivu i u tome da će se pokret stvarati odozgo, uz pomoć vlada i kraljeva, jer je narod bio doista zapaljen njegovim idejama. Umro je 1904. Pokopan je u Beču. Godine 1949. njegovi su ostaci prebačeni u Jeruzalem i svi ga danas u Izraelu poštuju.