ZAGREB - Knjiga govori o vremenski kratkom, ali osebujnom razdoblju hrvatskog jezika, koje je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo predmet podsmijeha, rekao je autor istaknuvši da je istodobno izostalo bilo kakvo ozbiljnije bavljenje tim pitanjem.

Samardžija je proučavanju pristupio sa sociolingvističkog aspekta u kontekstu predratnih događanja i osamostaljivanja Hrvatske, ali i s aspekta novih znanstvenih spoznaja o jeziku i pravopisu od 1941. do 1945. godine.

'Bez ikakve namjere da veliča onodobnu jezičnu politiku i ustašku vlast, autor objektivno i znanstveno prikazuje to razdoblje, zaobilazeći kasnije tendenciozne konstrukcije', rekla je urednica Anita Šikić

U toj zanimljivo i jednostavno pisanoj knjizi doznajemo kako je jezična politika u NDH bila direktivna, obilježena isključivanjem ćirilice, srbizama i tuđica, ali i da u praksi nije bilo jedinstvenosti te da je provedba bila daleko od propisa, dodala je Šikić.

Recenzent Stjepan Damjanović istaknuo je da je autor iznio samo relevantne podatke te da nije podlegao nikakvim zadanim konstrukcijama i gledištima u cjelovitom prikazivanju jezičnog pitanja u doba NDH.

Nakon predgovora u kojemu autor iznosi kada, kako i zašto je odlučio proučavati jezik NDH, sadržaj je podijeljen na šest poglavlja - Hrvatski jezik i pravopis od kraja XIX. stoljeća do godine 1941, Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Zakonske odredbe, provedbene naredbe, ministarske naredbe i okružnice o hrvatskome jeziku i pravopisu, Članci o hrvatskome jeziku, pravopisu i jezičnoj politici objavljeni od 11. travnja 1941. do početka svibnja 1945, Pretisci te Jezični savjeti Hrvatskog državnog ureda za jezik/Ureda za hrvatski jezik.

Marko Samardžija (1947.) redoviti je sveučilišni profesor pri Katedri za hrvatski standardni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu.