Iz pogleda i pozicije gledatelja, 'Coco' nas uvodi u svijet tjeskobne izoliranosti, daleko od pogleda svijeta u kojem smo djelovali, od kojeg i sami odbijamo pogled. Coco i Consuelo zatočene su u antagonističkom zagrljaju i konfliktu u dijalogu, svedenom na esencijalna stanja koja probijaju iz karaktera, u odnosu koji je zastupljen univerzalnim uzorkom, a to je želja za posjedovanjem onog drugog, za vlašću i pobjedom nad njim, stoji u najavi.

U srži, svaki njezin duel koji joj je još preostao, pa tako i s Consuelo, je duel s nevidljivim, a nepobjedivim antagonistom, smrću. No puni volumen svoga lika, Coco duguje inspiriranosti autora iznimnim životom modne ikone Coco Chanel, o kojoj kolektivna memorija i pop kultura gotovo jednako pamte pionirski doprinos dizajnu, kao i iznimnu snagu i sposobnost preživljavanja.

U dramskoj situaciji, te reference supostoje sa deziluzioniranim stanjem u kojem zatičemo Coco. Nije to više status gospodarce iluzije koja je vrlo dosljedno mitologizirala svoju javnu sliku. Nije to više - 'haljina koju će nositi cijeli svijet', kako piše Vogue listopada 1926., bezvremenski i univerzalni, dizajnirani komad crne tkanine koji će se probiti do žena na svim razinama potrošačkog lanca, koji je prkošenje normama spola i društva, zbunjujuć jednima, inspirativan drugima, odjeća koja je postala refleks njezina života - ono što je određuje. Coco više ne može redizajnirati išta kako bi odgodila slabljenje, zaustavila propadanje i konačni kraj.