'Jedan od mojih ciljeva je postavljanje novih tekstova, promoviranje mladih autora. Zato mi je drago da mogu najaviti još jednu praizvedbu u varaždinskom kazalištu. Posebno što se radi o mladoj ,talentiranoj osobi, Ivoni Maciuš koja je napisala izvrstan tekst o tri generacije žena jedne međimurske obitelji. To je snažan, poetičan, autentičan materijal. Osobne priče, ali zajednička tema, o modelu koji stvara okrutne navike prema ženama. Htjela sam da to radi Marina koja je u zadnje vrijeme radila niz velikih projekata, na velikim scenama pa mi se činilo zanimljivim ponuditi joj rad na ovakvom tekstu, u intimnijem, komornijem prostoru', kazala je intendantica Senka Bulić.

Redateljica predstave kaže da je Kisela krv predstava o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke pristaje. 'Unuka od nasilja pokušava pobjeći odlaskom, pokušajem da drugačijim izborom života od Majke i Bake zaboravi na sve. Drama počinje njezinim povratkom na mjesto višegodišnjih zločina, povratkom doma, povratkom u jezik koji godinama ne govori. Svojim povratkom i suočavanjem preko pospremanja stvari u prostoru emotivno opterećenih što lijepim sjećanjima što traumama budi duhove majke i bake te konačno ne bježi, već se suočava. Ona iz suvremenog pogleda na muško ženske odnose ne sudi, već pokušava shvatiti.'

Kaže da su u Ivoninom tekstu bitne poetski iznesene sličice koje su tragovi sjećanja i da takav izraz omogućuje snovitu režiju svakodnevnog uzvišenog na ritualno. 'Jezik predstave, glazba (međimurske popevke), kostimi (hipertrofirani elementi nošnje), hrana i događaji (kolinje, fašnik) uronjeni su u međimursku tradiciju. Sve to ovu dramu čini rijetkim suvremenim kreativnim izrazom na dijalektu.'

Autorica teksta Ivona Marciuš zadovoljna je zbog prilike da joj tekst bude postavljen baš u varaždinskom kazalištu. 'To je vrisak koji se probija kroz godine i godine nasilja, patrijarhalnih obrazaca koji su dovedeni do ekstrema i dani kroz ritualni, krvavi običaj jedne međimurske obitelji – svinjokolju. Intima triju žena ispoljava se kroz ispovijesti čijih se priznavanja i same boje, ali još više – boje se onoga što bi sve moglo izaći kada se ona jednom izgovore, a da toga nisu ni svjesne.'

Sukob se ovdje događa na razini samog jezika, suprotstavljanja standarda i međimurskog dijalekta. Međimurski je dijalekt shvaćen kao tradicija, nasljeđe i sve uspomene i traume u tom zajedničkom prostoru življenja, dok štokavština kao standardni jezik predstavlja bijeg i spas od tradicije koja bi da se sve ponavlja: rođenje, prva pričest, udaja, obed u 12, svinjokolja i sve ono od čega se Unuka bori vriskom, čekajući da konačno čuje kako zvuče Mamin i Bakin.