Ovo je ludnica! Koliko smo to puta čuli ili rekli u situaciji kada su okolnosti oko nas eskalirale do neizdrživih razmjera. Najčešće su to situacije kada nas „izlude“ razne nepravde, nelogičnosti, razna podcjenjivanja ili precjenjivanja, sve učestalije nekompetencije ili sve učmalije zadatosti u zakutcima u kojima pokušavamo biti funkcionalni i „ne biti ludi“. Naravno, kada kolokvijalno ili metaforički spominjemo „ludilo“ nikada ne mislimo (možda pomalo neosjetljivi u prečicama afekta) na stvarne mentalne bolesnike u klinikama za mentalno oboljele. Obično želimo reći da smo dovedeni u situaciju van kontrole razuma, van konvencija, normi, navika ili da smo do te izbezumljenosti doveli sami sebe. Ta „izluđenost“ sve je češća, i u nama i oko nas. Ta neubrojivost postala je učestalija od balansa, ravnoteže, harmonije kojoj težimo. Takozvano ludilo postalo je civilizacijska stanica na kojoj je naš egzistencijalni vlak zapeo u snijegu mentalne mećave. Možda su zato u trendu razni alati samopomoći za postizanje takozvanog mentalnog zdravlja.

Naša 'fabularna psihijatrija' lokacija je raznih peripetija, ali je i metafora. Taj zatvoreni sustav u kojem neki 'završe' može biti obitelj, može biti institucija, može biti država, objašnjava redatelj Ivan Leo Lemo te nastavlja: U svojoj adaptaciji komedije What the Buttler Saw Joea Ortona, transportirao sam priču u Zagreb, danas i ovdje. Transponirao sam društvenu piramidu u naš slavno neslavni posttranzicijski kapitalizam. Dodao sam šest čarobnih 'luđaka', a kao odgovor na patrijarhalno-kompleksaške akcije 's pozicije moći' dva seksualna predatora, u ovom slučaju psihijatra, dao sam, i fabularno i svjetonazorski, 'ženski odgovor'. Vidjet ćete kakav je to FAK odgovor, čemu smo sve uzviknuli FAK i kakva je to, pomalo utopijska, FAK sutrašnjica koja bi, barem na pozornici, trebala raspetljati peripetije patrijarhalne psihopatologije.

Joe Orton (1933. – 1967.) britanski je dramatičar poznat po svojim provokativnim, satiričnim komedijama koje često istražuju teme seksualnosti, društvenog licemjerja i moralnih normi. Rođen kao John Kingsley Orton u Leicesteru, Joe tijekom 1960-ih postaje jedno od najvažnijih imena britanske kazališne scene. Njegov uspjeh i dramski stil karakteriziraju crni humor i apsurdne situacije, a njegovo stvaralaštvo često podrazumijeva ismijavanje institucija poput obitelji, crkve i države. Orton u svojim djelima preispituje konvencionalne moralne vrijednosti, a likovi se često vode svojim sebičnim interesima, prikazujući ljudsku prirodu u njenim najapsurdnijim oblicima.

Iako se Što je sobar vidio smatra jednim od njegovih najvažnijih komada, i to je djelo u početku naišlo na nerazumijevanje zbog svoje otvorene seksualne tematike i šokantnog humora. No s vremenom je ovaj komad postao klasik moderne britanske drame, hvaljen i relevantan zbog svoje kritike društvenih normi i licemjerja. Njegov stil, koji kombinira elemente farse, satire i apsurda, utjecao je na mnoge druge dramske pisce.

Ortonova karijera bila je kratka (u njegovoj 35. godini ubio ga je životni partner), ali plodna. Njegov osebujan stil i otvoreno bavljenje tabuima kao što su seksualnost i nasilje šokirali su tadašnju publiku, ali su mu istovremeno osigurali kultni status.

Farsa Što je sobar vidio, premijerno izvedena posthumno, 1970. godine, napada viktorijansku moralnost i licemjerno ponašanje, osobito u pitanjima seksualnosti i autoriteta. Orton ismijava rigidne društvene strukture prikazujući likove koji su vođeni vlastitim perverzijama i neukrotivim seksualnim nagonima. Komad se poigrava s konceptima moći, identiteta i ludila, a posebnu pažnju posvećuje apsurdnosti autoriteta. Njegov je humor subverzivan i radikalan, a scena se razvija u vrtlogu zabluda i komičnih obrata.

Radnja se odvija u psihijatrijskoj klinici koju vodi dr. Prentice – u našoj predstavi dr. Prtenjača - koji pokušava zavesti svoju novu tajnicu dok istovremeno nastoji prikriti svoje postupke pred suprugom i drugim autoritetima, uključujući inspektora iz Ministarstva. Kako se zaplet razvija, likovi postaju uhvaćeni u niz laži i nesporazuma, a situacije postaju sve apsurdnije i kaotičnije. Orton se ovdje koristi elementima tradicionalne britanske farse, ali ih preokreće u radikalni napad na društvene norme.

Ansambl predstave čine: Adam Končić, Goran Malus, Mila Elegović, Ivona Kundert, Roko Sikavica i Filip Juričić te Ružica Maurus, Larisa Marak, Ana Hruškovec, Matija Škvorc, Božidar Peričić i Adnan Prohić.

Autorski tim uz redatelja Ivana Lea Lemu čine scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Ivana Bilandžija Billy, autor scenskog pokreta Leo Mujić, dizajner svjetla Elvis Butković, autor glazbe Matej Meštrović te asistent redatelja i kostimografkinje Slaven Krejačić.

Iduće  izvedbe nakon premijere su na rasporedu 18.., 19., 22., i 23. listopada te 5. studenog i 18. prosinca.