Ne toliko davnih kasnih 2010-ih Svemirkov emo-macho pop bio je sveprisutan u regiji. Sa svih strana gađale su nas priče o nestvarnom hypeu koji je stvorio prvim dvama albumima 'Vanilija' i 'Tunguzija' te posebno serijama rasprodanih koncerata od Ljubljane do Skoplja. Kao neki Plavi orkestar iz druge dimenzije, harali su post-yu prostorom, dijelili autograme i skupljali grudnjake po pozornicama.

Onda je Marko Vuković, idejni autor benda, u pandemiji okrenuo novi list, posvetio se nešto progresivnijem, detaljnijem komponiranju te 2020. objavio ne baš sjajno prihvaćen album 'Skalamerija'. Omogućio je on bendu blago provjetravanje, kako u glazbenom, tako i u personalnom smislu, pa je to danas trojka s puno usviranijom postavom nego 2022., kad ih je dobar dio publike posljednji put mogao vidjeti u zagrebačkoj Tvornici, u kojoj su nastupili kao predgrupa Foalsima.

Svemirko su u međuvremenu i logistički skočili korak dalje, zamijenivši nezavisni label, 'više manje zauvijek', velikim Universalom te pomalo sramežljivo stupivši u vode hrvatskog glazbenog mainstreama. Prvi korak na tom putu trebala bi biti nova pjesma 'Po tijelu' te novi album koji bi se trebao pojaviti 2025., a novo lice benda moći ćemo upoznati već u petak, kad će nam se predstaviti u zagrebačkom Boogaloou. Tim povodom posjeli smo Marka Vukovića na prilično ekstenzivnu sjedeljku, na kojoj je strpljivo sudjelovao u putovanju memory laneom benda i odškrinuo nam prozor u Svemirkovu budućnost.

Povod ovom razgovoru je vaš veliki koncert u klubu Boogaloo. Ako se ne varam, niste dugo imali samostalni koncert u Zagrebu. Okej, bila je pandemija...

Da, nismo od 2021. godine. Nije čak ni do pandemije... 2022. godine nismo uopće svirali, bio sam se zasitio svega. Prvi koncert nakon toga bio je kad smo bili predgrupa Foalsima, što je bila katastrofa.

Da, nije bilo bog zna što. Očekivao sam ludilo kao u Nigdjezemskoj prije više godina.

E, bili smo ove godine opet! Mislim da pričaš o koncertu iz 2019. godine.

Dobro, što se dogodilo?

Odlučio sam probati smanjiti postavu benda na trojac, ali nismo imali dovoljno iskustva prije koncerta Foalsa. Malo da budu matrice, malo da mi sviramo. Nismo to dobro odradili. Sad ide nabolje.

Tko je u bendu sad?

Sa mnom su Antonio Bošnjak i Dario Sušanj. Zapravo je to treća postava, a Dario je bio bubnjar u drugoj postavi.

Dakle želite pokazati Zagrebu što ste naučili u međuvremenu, odnosno što ste izbrusili na ljetnoj turneji.

Doslovno! Želimo svirati i neke nove stvari, a neke smo malo prearanžirali. Ljudi su to već mogli čuti jer smo svirali dvaput u Zagrebu - u Vintageu i na Beer Festu. Međutim ovo je druga priča, bit će drugačiji set. Ljudi koji kupe kartu znaju što ih čeka.

Jutros sam poslušao novu pjesmu. Možemo li uskoro očekivati album, radi li se na tome?

Album bi trebao izaći prije sljedećeg ljeta, da bude spreman za ljetne koncerte, da ljudi stignu čuti stvari. Vidjet ćemo koliko će zaživjeti, ali mislim da bi mogao biti dobar, definitivno bolji od prošloga.

Kad ga već spominjete, moram reći da me treći album ('Skalamerija') blago razočarao. Čini mi se da je tako bilo i s ostalim slušateljima, pogotovo ako gledamo brojke na streaming servisima. Kako se to dogodilo?

Više je razloga. Iako, meni je taj album - možda ne najbolji - ali zanatski najbolje odrađen, zadovoljan sam tim. Namjerno sam išao zakomplicirati priču, no možda sam previše zakomplicirao, i sebi i publici. S obzirom na štimung pandemije, a bilo je depresivno doba, išao sam udarati kontru, da se zakopam u posao. Zadao bih si pet puta više toga nego inače za svaku stvar. Prije sam imao jednostavniji pristup, a ovdje sam brusio svaki takt. Meni je zbog toga album dobar. Mislim da sad imam dobar đir, jedino još nisam definirao zvuk novog albuma. Imam tri stvari koje su noisy ili rock, tri koje naginju elektronici, tri-četiri stvari koje su zezancija - imam ih barem 20. Moram vidjeti što ću s njima, ali će definitivno biti raznovrsno. Ne volim albume na kojima se ne dogodi nikakva progresija u slušanju između prve i zadnje stvari.

Dakle nastojite se uvijek ponovno izmisliti?

Teško je to. Logično bi bilo iskoristiti trap, taj moderni pop zvuk. Ima i jako puno zvuka devedesetih, ali mislim da je za mene prekasno za taj prijelaz. Umjetnici koji koriste tu vrstu produkcije već su se etablirali, samo bih se uklopio u masu. Probat ću gađati finesu pa ćemo vidjeti koliko sam dobro pogodio.

Vratimo se malo u prošlost. Prva pjesma pod imenom 'Svemirko' objavljena je prije devet godina i odmah se dogodio hype. Međutim ljudi su vam istovremeno počeli zamjerati kalkuliranje, odnosno da je stvar sklopljena tako da bude popularna. Također, sjećam se da ste godinama prije nastupali pod imenom Kimekai. Kako se dogodio prijelaz između ta dva pseudonima?

Prije projekta Kimekai radio sam neku vrstu indie rocka - vraćamo se još dalje u prošlost. To je bilo naslonjeno na bendove tipa Franz Ferdinand, Bloc Party i Libertines - cijelu plejadu britanskih umjetnika koji su tada bili baš jaki, a danas su pomalo zaboravljeni. Sjećam se trenutka - gledao sam 'Briljanteen' na TV-u, gdje je netko pokazivao analogni synth, mislim da je bio Minimoog. Tada sam odlijepio, veliko otkriće mi je to bilo! Počeo sam istraživati, mislim da je bila 2009. godina, prisjetio se hitova iz osamdesetih. Zatim je došao čitav val izvođača - tipa Tame Impala, Metronomy, Foals - koji su koristili analogni synth. Jedna stvar je vodila drugoj, a ja sam se našao u chillwaveu. Počeo sam pratiti Baths, Nosaj Thing, Shigeto... Bili su tu još Flying Lotus i Toro y Moi, ali mi je stvar postala prenaporna. Prva pjesma Svemirka, 'Zbogom proleteri', nastala je u jedno ljetno popodne, potpuno bez mozga, no zakačilo se za publiku. Nakon toga je izašla pjesma 'Noćni pokreti', zatim i album. Krenuli smo svirati i to je postala sasvim druga zvijer. Nije bilo kalkulacije, bacio sam stvar iz rukava. Nisam vjerovao da će išta proći, radio sam ono što je meni bilo fora.

U devet se godina mnogo toga promijenilo. Živite li danas od glazbe?

Živim od glazbe. Mislim da je to moguće, ali oni koji to žele moraju biti 100 posto 'unutra'. Čak i kad je bio covid, kad se nije moglo svirati, svejedno sam to mogao, nisam tražio druge poslove. Ljudi koji bi to htjeli moraju biti svjesni da moraju puno svirati, ići posvuda barem dvije-tri godine, što je grind. Postoje različite vrste uspjeha: postoji uspjeh na internetu i postoji uspjeh uživo.

Imamo fenomen Frana Vasilića - ogroman je na društvenim mrežama, ali rijetko kad ima koncerte.

Koliko sam upoznat, on ima gotov materijal, odnosno kompletan album i spotove, možda čak i turneju po SAD-u. Međutim i dalje nisam optimističan po pitanju uspjeha njega, kao i ostalih naših bendova koji pjevaju na engleskom jeziku. Ne mogu doći do srži publike.

Izabrali ste drugi put, nije bilo dovoljno da ste jaki na internetu.

Bilo je svega, od najmanjih špajzi do velikih festivala. Prvi nastup bio je na Superuhu, a sljedećeg dana svirali smo u kninskom A3-u. Moraš biti spreman svirati na velikom stejdžu i u malom klubu. Meni su draže manje svirke, gdje si na pola metra od publike, ali mislim da u ovoj postavi to nije izvedivo s tehničke strane.

Vratimo se još više u prošlost. Imate li glazbeno obrazovanje ili ste samouki? Kako ste se počeli baviti glazbom?

Nemam nikakvo službeno glazbeno obrazovanje. Ako niste dosad primijetili, nisam glazbeni virtuoz. Ono što me zanima, jer mislim da svaki čovjek traži nešto drugo, su kompozicije, uglavnom pop kompozicije - kako je koja stvar napravljena, kako funkcioniraju određene trake. Čim sam naučio svirati gitaru, odmah sam počeo raditi svoje stvari. Životni cilj bio mi je napraviti pop stvar od tri, četiri minute. Već sam s 12 godina imao punk bend koji je imao šest svojih stvari.

Što se nudilo u Đakovu dok ste odrastali?

U suštini se nudilo jako malo toga, ali ljudi koji su bili tamo prilično su vrijedni, dosta dobri glazbenici. Ono što fali u današnje doba su ljudi kojima je stalo do glazbe na taj način. I danas, kad odem u Đakovo, volim se družiti s tim ljudima.

Prijeđimo na vašu etiketu više manje zauvijek. U kojoj je ona fazi danas?

Nastala je kao ideja Bojana (koji je tada još svirao u bendu), Domagoja Šiljega (koji sada radi u Universalu) i mene. To je trebao biti kućni label, odnosno trebali smo objavljivati samo ljude koje poznajemo, kao što su Peki Pele i Luul. Međutim, kako je rastao Svemirko, tako je i etiketa rasla, priča se počela otvarati ljudima iz drugih gradova i država. U jednom trenutku gore je bilo dvadesetak umjetnika. Kako smo mi prestali raditi, tako je i ona počela stagnirati. Logičan mi je izbor bio da probamo surađivati s nekim drugim, a tako se dogodila i ova suradnja s Universalom.

Što taj transfer znači za vas?

Imat ćemo bolju infrastrukturu što se tiče izdanja, nastupa i odnosa prema medijima. To je korak naprijed. S obzirom na to da je moja pozadina alternativna, uvijek sam bio skeptičan prema velikim izdavačima, ali i taj DIY pristup ima loše strane. Možda nismo obraćali na uhodane stvari koje publika očekuje, kao što su najave koncerata i izdanja, na vrijeme. Ne bih coprao, ali mislim da ćemo narasti.

Čini mi se da se u startu gledalo na čitavu regiju, svirate na prostoru čitave bivše Jugoslavije. Doživljavate li to jednim prostorom?

Ne da mi doživljavamo, to je jednostavno tako. Iako su se uspostavile granice između država, još uvijek je kultura jako slična, jezik praktički isti, način života gotovo identičan. Kao što su mnogi ljudi rekli - glazba i umjetnost ne poznaju granice. Jednostavno je logično da se sve doživljava kao jedna cjelina. Nije ni daleko da se ode na svirku. Umjetnici iz Beograda dolaze u Zagreb i rasprodaju arene.

Također, imate dugačak staž na nezavisnoj sceni. Čega nedostaje tamo?

Nedostaje dosta toga, dovoljno je pogledati u Sloveniju, počevši od kulturnih centara. To su primarne stepenice, a u velikom broju mjesta ne postoji klub u kojem se može svirati. Izdavačka infrastruktura počela se popravljati, kvaliteta produkcije se poboljšala, no to je zbog tehnologije. Za novog umjetnika postoji velik izbor adresa na koje bi se mogao obratiti, puno mu je lakše nego kad smo mi počinjali. Dakle kaskamo u pogledu prostora za svirke. U Sloveniji smo u zadnje vrijeme imali tri svirke u jako malim mjestima, što se odvija u kulturnim centrima koji su sjajno opremljeni. Mislim da bi država koja drži do sebe trebala držati i do kulture.

Dobro, nešto i država radi što se tiče glazbe. Postoje showcase festivali, postoji Ured za izvoz glazbe... Koliko imate koristi od toga?

To je generalno dobra stvar. Međutim dojma sam da stvari koje se tamo događaju i ostaju tamo, rijetko probiju granice.

Za kraj, što ljudi mogu očekivati od koncerta u Boogaloou?

Mogu očekivati standardnu svirku uz dodatke. Imat ćemo dobru šemu s jednim gostom, čije ime ne smijem otkriti. Set bi trebao biti fluidniji, a možda ćemo imati i drugačije aranžmane poznatih stvari.