Svemirko se vraća u Tvornicu, u kojoj je napravio totalni spektakl u veljači 2019. godine, kada je postalo jasno da je bend tu da ostane i da ga publika obožava. Kombinacija synth-popa i raznih drugih žanrova, odmak od srcedrapajuće lirike i socijalnih tema, prava doza melankolije i coolness kojim zrači bend pokazali su se kao savršen recept za uspjeh. Poslije tog zagrebačkog nastupa Svemirko je postao regionalni fenomen. Dovoljno je reći da su tri večeri uzastopce rasprodali koncerte u kultnom beogradskom KC Gradu, a njihove pjesme pjevaju se od riječi do riječi odavde pa sve do Skopja. U subotu 23. listopada bend će na jednoj od najpoznatijih zagrebačkih scena promovirati treći studijski album 'Skalamerija', a mi donosimo razgovor s frontmenom Markom Vukovićem. Za tportal progovara o novom albumu, razlazu s dijelom ekipe iz benda i novoj postavi, kao i o Svemirkovoj filozofiji.

Prisjeti se tog nastupa pred rasprodanom dvoranom i dočaraj što za tebe i bend uopće znači taj kultni koncertni prostor. Kako se osjećate na toj sceni?

Taj je nastup bio totalno iznenađenje za nas, nitko nije očekivao toliko publike. Tvornica je impozantan prostor u kojem bi svaki bend volio svirati, siguran sam. Također ima kultni status jer je možda i najpoznatiji zagrebački prostor. Nažalost, imam osjećaj razočaranja prema tom nastupu iz 2019. godine. Mislim da nismo postigli pravu atmosferu i bilo mi je nekako mlako. Isto tako sam imao veliku nesreću da mi je pola sata prije nastupa glas totalno promukao jer sam prvi put nakon dugo vremena zapalio cigaretu. Sve u svemu, bilo pa prošlo. Veselim se novom nastupu i drugoj prilici u Tvornici.

Vaš novi album, 'Skalamerija', već iz naslova semantički upućuje na iskrivljenost, nesimetričnost. Zapravo mi se oduvijek činilo da je glazba Svemirka nekakav skladan nesklad. Tako prva pjesma, 'Uvod u skalamerizam', započinje totalno rokerski, da bi nam potom druga pjesma 'Južni trans' slušanje začinila primjesama funka, a sve pod kišobranom prepoznatljivog synth-pop zvuka. Kako postižete takvu harmoniju zvuka u tom muzičkom eklekticizmu?

Da, 'Skalamerija' je stvarno najbolji naziv za takav album jer je dosta kaotičan i bez nekog koncepta ili forme. Ne bih rekao da je 'Južni trans' funk pjesma. To je klasični pop punk. Ta 'harmonija' postiže se izrazito velikim zalaganjem i pažnjom o svakom detalju. To su tisuće sati razmišljanja, slušanja i eksperimentiranja. Šalim se, hehe. Jednostavno sjednem za komp ili instrument pa istresem što imam iz sebe. Kasnije gradim na tome i oko toga i sve se zamiješa u neku stvar.

Što, uopće, zamišljaš pod pojmom skalamerizam, je li to nekakva Svemirkova filozofija?

Skalamerizam bi vrlo lako mogao biti naziv za to kako funkcionira ovaj projekt. Sve je nekako zbrda-zdola. Puno otpuštenih šarafa, dijelova koji fale i pokvarenih kondenzatora. Kako u studiju, tako i na sceni. Ne mogu reći da je to najbolji način za funkcioniranje, ali - vozi, Miško.

Dalje nas album vozi u specifičnom ritmu i aranžmanima, s nekoliko neočekivanih obrata. Jeste li 'Skalamerijom' htjeli napraviti odmak od 'Tunguzije' i 'Vanilije', vaša prva dva albuma, ili je on svojevrstan nastavak rečenih izdanja, pogotovo s obzirom na sufiks -ija u naslovu sva tri albuma? Hoću reći, je li 'Skalamerija' završni dio Svemirkove trilogije?

Nije bilo nikakvog planiranja prilikom izdavanja ijednog albuma. Mislim da je to nemoguće i svi zaključci koji se izvedu iz gledanja te kronologije albuma su proizvoljni. Htio sam isprobati neke nove stvari i neki drugi način pravljenja albuma i to sam napravio. Može se reći da je 'Skalamerija' bila pokušaj nečeg boljeg, ali također funkcionira kao nastavak prva dva albuma.

Singl za pjesmu 'Dok ja spavam' i pripadajući spot pokazali su nam, osim tvog novog imidža (brčići), opet jednu nedosanjanu muzu (dok ja mislim da si moja/on je već na pola posla), težnju dakle za nedostupnim (na istom je tragu i pjesma 'Rijeka suza stati neće'), ali unatoč svemu, fokus je ipak na slobodi, koju glorificiraš kroz intrigantnu pjesničku sliku (sad znam šta radiš/dok ja spavam/sanjam žito i lan/i da sam slobodan). Prvo, otkud brčići, drugo – ima li slobode uz muzu, može li se u paru sanjati žito i lan i, najvažnije, što je potrebno za to?

Koncept spota bio je uhođenje. Zbog toga sam odlučio pustiti brčiće, a oni se stereotipno vežu za nekakve uhode ili pedofile, čisto da se malo bolje ufuram u ulogu. Ne nosim ih inače, to je bilo samo za tu priliku, ali dobro mi stoje, haha. Mislim da se može sanjati u paru, ali svatko svoj san. Ne bih htio da ja živim nečiji tuđi san, niti da netko živi moj. Moje pjesme, moji snovi.

Samoprozvani si 'seljak iz Đakova', a u srpnju ste tamo, gdje je sve i počelo, održali prvi koncert s novom postavom. Kako si tu večer doživio Đakovo i njegovu publiku i kako je bilo prvi put zasvirati uživo s novom postavom?

Uh, Đakovo je uvijek jako teško odraditi. Tvrda publika, malo prostora i malo vremena za pripremu. Sanjam dan u kojem ću odraditi uspješan nastup u Đakovu. Što se tiče nove postave, čudo je da smo uopće uspjeli u tako kratkom roku izvježbati i uvjerljivo izvesti sve. Još je veće čudo to da smo odmah na prvom nastupu uzeli konce u svoje ruke i odradili to kako treba. Tako da je bilo odlično.

Govoreći o postavi, što se uopće dogodilo? Normalno sazrijevanje benda i promjena koja je bila očekivana, jer su glazbenici snažne individue s vlastitim umjetničkim vizijama i putovima, ili je riječ o nekakvom raskolu unutar ekipe? Zna li se daljnji put Tandare? Publika je obožavala njegovu energiju na sintu.

Nije se dogodilo ništa spektakularno i nije bilo većih sukoba ni u jednom trenutku. Moja je odluka bila da je potrebno promijeniti veći dio postave jer smo imali problema s uvježbavanjem nekih novih stvari i jako dugo nismo imali probe. Vjerojatno svaki od članova koji su otišli imaju i svoje zamjerke, ali ostali smo civilizirani i u dobrim smo odnosima. Tandara svira kao padobranac u bendu Đutko i Plodovi zemlje, još se uvijek bavi sintovima, tako da će publika moći i dalje uživati u njegovoj energiji. Bojan ima svoj projekt i bukira nam svirke. Branimir je našao posao i brije okolo.

Kad smo već kod sinta, što je bendu donijela nova članica Silvia Grilec, a što ostali novi članovi?

Silvia je donijela dodatnu dubinu sint linije i dašak improvizacije. Mate je donio neku ludu energiju i s njim se nikad ne zna 'di će i šta će'. Dario u palicama drži ogromne granitne stupove na kojima leži kompletna svirka i totalno razvaljuje svaku stvar.

Devet pjesama koje se nalaze na novom albumu nastajale su unatrag godinu dana, kada su nam živote odredili potresi, ali i pandemija. Kako je bilo stvarati u tim okolnostima i što misliš da su one donijele muzičkom materijalu koji ste nam predstavili na 'Skalameriji'?

Većina stvari idejno je nastala prije pandemije i potresa, osim možda dvije, tri pjesme, tako da me pandemija nije puno zakačila. Jedino sam uređivanje i miks odradio u samom jeku pandemije i nije mi to predstavljao neki problem. Čak mi je odgovaralo to što nema nikoga na ulicama i što se sve smirilo. U svakom slučaju, ti su događaji imali više pozitivan nego negativan utjecaj. Čak sam imao simpatičnu stvar posvećenu koroni, ali nisam ju uspio zgotoviti.

Jesi li, tijekom pandemije koronavirusa, pogotovo dok su snažne mjere bile na snazi, strahovao za svoju budućnost, egzistenciju, ali i za bend? Što ti je prolazilo kroz glavu u periodu u kojem nije bilo mogućnosti svirki uživo, a u najradikalnijim periodima ni za okupljanje benda i snimanje u studiju?

Što se tiče benda, to nije bio problem jer smo navikli pauzirati od prvog do šestog mjeseca. Za mene osobno pandemijske okolnosti nisu bile problem. Jedino se moj bankovni račun žalio, haha. Samo me to brinulo i mogu reći da sam u nekoliko trenutaka totalno zamračio. Međutim nakon toga mi se dogodilo još dosta negativnih stvari i nisam imao drugog izbora nego da se prestanem zamarati i krenem izlaziti kod HNK. Puno se pilo, puno se družilo i tako. Tu i tamo kapnula bi neka kinta i dobro je. Živ sam!

Svemirko svoj zvuk, ali i estetiku, u dobroj mjeri temelji na osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Što taj period znači za tebe? Zašto baš osamdesete?

Mene je zakačio taj neki 80's revival koji je započeo tamo negdje 2007./08. Tada sam se upoznao sa zvukom analognog sinta i totalno sam poludio za njim. Tad je to bilo drukčije od svega što sam čuo i otkrilo mi je totalno neki novi svijet. Do danas se to već izlizalo, ali postojao je period u kojem je to bilo dovoljno dugo mrtvo da bi opet bilo kul. Mislim da kad kažemo osamdesete, svi generalno mislimo na pop kulturu zapadne civilizacije u tom periodu. U tom loncu stvarno ima svega i to je jako zanimljiva dekada ekstravagancije i over the top načina života. Nešto slično kao danas. Zato su valjda ljudima i dalje privlačni ta estetika i mindset.

Za kraj, molim te da najaviš nadolazeći koncert u Tvornici kulture. Što publika može očekivati?

Očekujte ništa i dat ćemo sve!