Predstava je postavljena u spomen na 12-godišnju djevojčicu Aleksandru Zec, ubijenu 1991. godine, a posvećena je svoj djeci žrtvama rata.

Petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a upali su noću 7. prosinca 1991. godine u kuću obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu te pred kućom ubili oca Mihajla Zeca. Majku Mariju Zec i Aleksandru odvezli su na Sljeme gdje su ih ubili i bacili u jamu za smeće. Ubojice nisu nikad osuđeni i to službeno zbog proceduralne greške tijekom istrage.

Na ogoljenoj sceni, s tek nekoliko stolica, jednim stolom i hrpom zemlje na sredini, nastupili su Ivana Rošćić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Igor Kovač te riječki studenti glume Nikola Nedić i Jurica Marčec. Uz njih, sudjelovale su i članice dramskog studija ZIM (Zajca i Malik) iz Rijeke, djevojčice Jana Mileusnić, Lucija Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, koje imaju isto godina kao i Aleksandra Zec kad je bila ubijena.

Dramaturg je Marin Blažević, scenografkinja Ljerka Hribar, kostimografkinja Sandra Dekanić, a dizajner svjetla Dalibor Fugošić

Predstava nije izravan dokumentarni prikaz ubojstva obitelji Zec, nego o tom događaju govori kroz poetske slike i čitane iskaze sudionika ubojstva dane tijekom istrage koji opisuju tijek događaje te noći. U predstavi se ukazuje na šutnju koja prati ovaj događaj tijekom dva desetljeća, a oslikane su i emotivne reakcijama onih koje smeta otvaranje ovakvih tema.

Prije početka predstave, pred ulazom u Hrvatski kulturni dom na Sušaku je desetak građana, od kojih nekoliko u vojnim odorama Hrvatske vojske, mirno prosvjedovalo s papirima u rukama. Na njima su bili natpisi 'Kad će hrvatske žrtve dobiti kazališnu predstavu?', '86 malih Vukovaraca' i '402 hrvatske djece ubijeno od četničke ruke' te nekoliko fotografskih portreta poginule djece s imenima te godinama rođenja i smrti.