Bili smo djeca rata. Kada o tome pričam, nema mjesta drami. Nama je bilo dobro, hej tko pred zgradom osvaja zamišljeni bunker pravom bajunetom, šljemom, maskirnim ruksakom? Kada je Debeli prvi put donio gasmasku, pravu pravcatu, shvatili smo – počeo je naš rat, naše vrijeme. Debeli je iz zahvalnosti ponovo prozvan Kosta, kako mu je i bilo ime, kasnije čak i General, sve zbog stare ruske GP-Petice. Pod maskom, stiješnjen gumom koja je na ušima pravila crvene štrafte, nisi mogao disati dulje od nekoliko minuta. Zrak je bio nesnosan. Kao da je Kostin deda iz prošlog rata u njoj donio nešto skriveno između filtera i plastičnog čepa: daleki front i ozbiljan, veliki rat u naš grad. Vikao sam zakrabuljen i opijen manjkom kisika i novostečenom moći, a nije bilo klinca koji bi odbio poslušnost. General je zapravo bila gumena maska, a mi njene šarene lutke okačene o konce.

Na rubu našeg naselja nalazila se opća bolnica. Front je bio daleko, ali me otac više puta upozorio da kada se jednom zapuca, pucat će se tamo, a ako ja budem pa makar i na petsto metara od bolnice, prebit će me kao vola. Majka bi dodala da trebam svirati gitaru, jer lijepe djevojke vole rokere, a ne blatnjave vojnike. Otac bi joj tada digao kosu, izbacio bradu i kreveljeći se na uho pjevušio Haustorovu „Enu”. Mama bi se smijala govoreći kako to prolazi samo ako imaš plavu kosu i bend.

Za djevojke i rokere nisam mario. U očevoj prijetnji, pak, u zamišljanju njenog izvršenja bilo je ozbiljnih zamjerki. Prvo, ja stvarno nisam znao koliko je petsto metara, a bolje upućeni nisu bili ni General, Slavkec ili Crni. A i teško je bilo zamisliti takvo batinanje, volove sam vidio samo na televiziji. Tako nam je zabrani usprkos, ili baš zbog nje, livada iza bolnice postala glavna bojišnica.

A onda nas je sudbina navela na Miru i tu negdje počinje moja priča.

Miro je imao dugačke tanke prste, migoljave plave oči i nos iskrivljen u lijevo. Bio je to velik nos, s kvrgom koja je dominirala profilom i bila u začudnom neskladu s valovitim linijama njegovog lica. Vlasnik tog nosa po cijele dane sjedio je pred bolnicom na drvenoj školskoj stolici, premaloj za odraslog čovjeka, koju su tu očito postavili za njega. Bio je vojnik i tu je čuvao stražu. Nije baš bilo jasno od koga čuva bolnicu, niti kako bi ju sačuvao sam, ali sjedio je dan za danom na istom mjestu, razvučen po hladu betonskog atrija i slušao walkman. Obješen o naslon stolice kao bizarna amajlija, klatio se kalašnjikov. Miro je bio naš bog rata. Sjeli bismo oko njega na beton koji je vonjao po sredstvu za pranje, u tišini čekajući kraj kazete. Zurio u daljinu, preko rijeke i dalje prema planinama kao da ne postojimo. U nečujnom ritmu pod prste bi uhvatio nevidljivu gitaru - lice odsutno u stvaralačkom zanosu, članci slažu note - slika je koju pamtim. Kada bi muzika u slušalicama utihnula, Miro je postajao trgovac.

A trgovina je bila jednostavna: svaki deseti metak kalašnjikova bio je na vrhu označen žutom bojom, trasirno zrno. Taj je vrijedio devet običnih. Bio si faca ako imaš žute, to svakako. Ali prava vrijednost krila se u crnjacima, s ojačanom kapsulom, namijenjenim za probijanje pancirki, kako nam je objasnio Miro. Oni su vrijedili pet trasirnih. Trgovac nam metke nije mogao dati, „jer je to stvar vojske“, ali je mogao ponuditi nešto skoro jednako vrijedno – njihove čahure. Nevolja je bila što su čahure svih metaka bile iste. Ostalo je da Miri vjerujemo na riječ, a ona je bila van svake sumnje. Oko Mirinih čahura izgradili smo to ljeto čitav mali monetarni sustav, u kojem nije bilo inflacije i za koje, doduše, nisi mogao kupiti kruh, ali si lako mogao zamijeniti tri, četiri Burago autića ili desetak Zagora, a da ti i dalje fali za crnjaka.

Pitao sam ga jednom što će njemu autići. Ozbiljnog lica mi je objasnio da mu djevojka čeka dijete, a on, eto, zna da je dječak jer su dječaci u njegovoj obitelji jedino sigurno što se prije ili kasnije dogodi. Kada se sad sjetim svega, teško mi je procijeniti je li Miro od početka planirao tako me svjetski zajebati, ili je na ideju došao spontano.

***

Ispred bolnice, strateški nasađen na raskrižje ceste između mosta i odvojka za bolnicu, svoj poduzetnički pothvat pokrenuo je Haske. Na plastičnom piknik-stolu posložio bi ujutro kutije za cipele u stepenasti oblik, konstrukciju pokrio sivim stolnjakom na kockice i na njega u redove poslagao najveće hitove Jugotona – Hanku Paldum, Harisa Džinovića, Vesnu Zmijanac, Halida Bešlića… Redale su se zvijezde Hasketovim štandom pomalo izblijedjele od kopiranja, ali muzika je bila tu, a muzika je da se sluša, bio je Hasketov moto.

– Nije to muzika, to je ovcin kurac – režao je Miro s uzdignutog platoa bolnice, udaljen svega dvadesetak metara od štanda. Bez obzira na njegovo neslaganje s Hasketovim prodajnim asortimanom, sa štanda je od ranog jutra sviralo sve po redu, gazda očito nije imao izrazitog favorita. Kako mu nije mogao zabraniti trgovinu, Miro se zadovoljavao sitnim provokacijama. Zavaljen u hladu, drečao bi prema prodavaču, tjerajući mušterije od štanda.

– Alooo, eeeej, kako ide mjuzik šop, aaaa?

Haske nije znao engleski, a to znanje mu nije ni trebalo da shvati kako ga ovaj zajebava. Miro je imao kalašnjikov, Haske krivotvorene kazete. Nije to bila ravnopravna pozicija. Zato mu se Haske ciganskom umiljatošću smiješio i klimao potvrdno što god da je ovaj gore vikao.
– Viči samo viči, šejtan će ti po grobu plesat zbog te tvoje tandžare – mrmljao je u bradu.

Ručao sam ranije od druge djece. Koliko god me je mrzilo usred napada biti pozvan s balkona, velika je povlastica bila vratiti se prvi pred bolnicu, do drvene školske stolice, kalašnjikova i Mire. Dečki bi zaboli štap do mjesta gdje je ofenziva stala, trebalo je čuvati stražu dok se vojska ponovo ne okupi na livadi. Taj dan majka je skuhala čorbanac i s jelom sam bio gotov u tren. Otrčao sam provjeriti stanje na fronti.
– Dobro je, nisam puno propustio – zaključio sam i sjeo u hlad zgrade. Sjetio sam se Mire. Kod njega smo odlazili zajedno, kada bi nam igra dosadila ili nismo znali neki vojni termin koji nam je bio važan za daljnji rat. Informacije je Miro davao u zamjenu za stripove. Zatekao sam ga kako lista Dilan Doga i tiho pjevuši. Slušalice su mu bile obješene oko vrata. Sjeo sam na pod i čekao da završi s čitanjem. Dolje, niže niz ulicu, Haske je puštao Halida. Prvi poljubac miješao se s Mirinim pokušajima pjevanja i Halidov moćni glas pobjeđivao je u neravnopravnom duelu.

Prepoznao sam u distorziji iz Mirinih usta „Enu”, očevu najdražu pjesmu. Zapjevao sam s Mirom, prvo tiho, pa onda ohrabren što nisam pobrao ćušku, sve glasnije. Uskoro se atrijem orilo „ne idi bez kaputa, sve je bijelo, zima je“. Halida više nismo čuli. Drečali smo iz sveg glasa, doktor i dvije sestre u bijelim klompama prošli su pored nas, gledali dječaka nogu sklupčanih na podu i nosatog vojnika u školskoj klupi, smijući se. Bio sam na vrhu svijeta, tih par refrena.

Pjesma je završila, Miro me zainteresirano pogledao.
– Nego, mali, kako je ono tebi ime?
– Šajba – odgovorio sam. Ovo je bio početak jednog divnog prijateljstva, pomislio sam. Koliko bih velik bio da Miru i njegov kalašnjikov na samo nekoliko minuta dovedem na naše bojište iza bolnice.
– Kako znaš ovu pjesmu, mali – pitao me paleći cigaretu. Kutiju mi je pružio kao da mi nudi da zapalim pa je spremio u džep jakne na prsima. Pamtim taj pokret i danas, mislim da sam zbog Mire kasnije i počeo pušiti, ne znam, možda se samo pravdam.
– Znam ja sve, ovo imam doma. Slušam Haustor i Azru – ispalio sam ponosno.
– A jel? A reci, momčino, kolko ti imaš crnjaka?

Pet minuta nakon toga trčao sam od doma s očevim albumom u ruci i zamijenio ga za tri crnjaka, više nego što je imao ijedan klinac tog ljeta. Miro je „Enu” stavio u walkman, naslonio se u stolicu i zatvorio oči. Gledao sam ga, s tri čahure stisnute u ruci i osjetio grč u želucu. Nisam nikome rekao koliko sam bolji od svih u utrci „skupi ćorke“, kako ju je zvao General Kosta. Nekako sam tada osvijestio da sam zajeban. Sati su postajali sve kraći i sunce je palo za zgrade, poziv za večeru bio je pitanje minuta. Praznina u polici gdje je nekad stajala „Ena” u mislima je bujala kao grotlo. Otac će s vrata primijetiti da fali, bio sam siguran u to. Nitko nema tri crnjaka, nitko, pokušavao sam se tješiti. Vrijedili su više i od maske, jer kad imaš crnjaka, znači da imaš skalp neprijatelja: tko može preživjeti metak kroz pancirku? Miro mi je objasnio kako je neprijatelj istočnije od grada značajno oslabljen. To su ta trojica, u mojoj ruci i trebam biti ponosan.

Ali sada, bez „Ene”, nestala je i vjera u Mirinu matematiku. Pred očima mi se kao bolno otrježnjenje od dječjih igara ukazalo ono o čemu smo uporno šutjeli cijeloga ljeta – sve čahure su navlas iste.
– Looopooooveee – plakao sam, slina mi je curila niz bradu –loooopoveeee, vrati ‘Eeeeenu’. Derao sam se trčeći uz rijeku kraj mosta, pored Hasketovog raskrižja. S kartonske piramide sam u trku zgrabio najbližu kazetu i odjurio dalje prema zgradi derući se: – Vrati ‘Eeeenu’, looopooooveeee. Haske je nešto vikao, nisam se okrenuo. U sigurnosti stana pogledao sam svoj plijen. U ruci sam držao „Sve najbolje“ Hanke Paldum.

Hanku sam ugurao u rupu na polici, otac nije primijetio nestanak omiljenog albuma. Već sljedećeg dana krenule su uzbune. Nedugo nakon toga otac nas je spakirao i jedne noći smo u crvenoj Ladi Samari otišli na sjever. „Enu” više nitko nije spominjao, roditelji su rijetko slušali naše pjesme u tuđini. Kada je jednom prilikom otac pitao za album, majka je ponudila iznenađujući odgovor: – Mislim da je ostao kod kuma Zoke, znaš da je volio posuđivati tvoje kazete.

Godine koje su potom došle nemaju važnost za ovu priču. Život nas je razdvojio, roditelji i sestra su se godinama nakon rata vratili u grad, ja sam ostao sam, uzeo novu putovnicu i zaposlio se u hotelu kao barmen.

***

Sestrin poziv primio sam jučer, jedan od onih na koje se pripremaš, ali te na kraju uvijek dočekaju nespremnog. Zatekao me za hotelskim šankom, dok sam bucmastoj Njemici mućkao Mojito. U kofer sam tu večer zgurao nešto robe, uzeo slobodne dane na poslu i odletio u rodni grad.

Stari centar učinio mi se manjim i prljavijim nego što sam ga pamtio. Nisam mogao osjetiti taj šarm po kojem je grad bio poznat, možda su se promijenili ljudi ili sam ja okoštao i oguglao, gledajući sive zgrade oko sebe očima stranaca.

Jugoton na uglu glavnog trga zamijenio je CD shop s neonskom reklamom iznad vrata. U izlogu Rundekov novi album. Eksperimentalni. Pored slike raspored gradova i datumi turneje. Tražio sam Haustor, „Enu”.
– Ako kupite karte za koncert u subotu, CD vam je 20 posto jeftiniji. Ploče su na rasprodaji – rekla je djevojka za pultom ne skidajući pogled s monitora. Ploču mi je spremila u vrećicu uz zaključak: –Nemamo ukrasni papir. S poklonom pod rukom spuštao sam se južnije, neznatno duljim putem koji je uz aveniju vodio alejom kestena. Tu smo otac i ja šetali prvih dana jeseni. Govorio mi je kako je svako doba lijepo, samo trebaš znati gdje gledati. Tada nisam volio kiše, sada mi ne smetaju. Kestene i dalje ne volim.

Prešao sam most i tu me dočekala povijest – na raskrižju ceste između odvojka za bolnicu i mosta poznata silueta za štandom. Umjesto kazetama, bio je natrpan fluorescentnim žnirancima, privjescima za ključeve i šarenim papirnatim vjetrenjačama. Prišao sam i zagledao se u prodavača. Starac ispred mene imao je ispijene obraze i duguljasto lice. Na čelu veliki crni madež, sijede brkove, rijetku bijelu kosu. To nije on. Gledao me nezainteresirano, nisam bio njegova mušterija.
– Muzika je da se sluša – pokušao sam. Nije odgovorio, samo je i dalje klimao glavom, usta razvučenih u izvježbani osmijeh čekajući da odem. Pokazao sam prstom na metalni Ladin privjesak, u ruke mu tutnuo pare i otišao ne sačekavši da ga otkvači sa stalka. Viknuo je nešto za mnom, poželio sam potrčati.

U bolnicu sam ušao kroz glavni ulaz, atrijem kojim se osjećalo ono isto sredstvo za pranje podova. Na oči su mi navrle suze. Stajao sam pred odjelom onkologije, s pločom Haustora pod rukom. Dan je kroz prljave prozore bacao neku žućkastu svjetlost ili je osjećaj bolnice, onaj miris, strah od dodirivanja bilo čega suvišnog i zrak farbao u žuč. Bio sam spreman ispraviti pradavnu laž i potpuno nespreman suočiti se sa životom.