Imre Kertész rođen je 1929. godine u Budimpešti. Godine 1944. deportiran je u Auschwitz i nakon toga u Buchen­wald, gdje je dočekao i oslobođenje. Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Budimpeštu, gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisan pisac i prevoditelj, stoji u njegovoj biografiji na stranicam Frakture koja je na hrvatskom jeziku izdala brojne njegove knjige.

Svoj najvažniji roman o vlastitom stradanju, o holokaustu, i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu Čovjek bez sudbine započinje pisati 1960., a objelodanjuje ga tek 1975. godi­ne. Međutim roman je ostao bez ikakva odjeka u Mađar­skoj. O tom iskustvu Kertész je napisao roman Fijasko, objavljen 1988. Treći dio njegove trilogije o stradanju je roman Kadiš za nerođeno dijete, posvećen djetetu koje si je junak uskratio u svijetu poslije holokausta. Od ostalih važnijih djela vrijedi izdvojiti prozna djela Izviđač iz 1977. i Engleska zastava iz 1991. o Mađarskoj revoluciji 1956. godine. Posebno je zanimljiva njegova dnevnička proza Dnevnik s galije objavljena 1992. i Drugačiji ja: kronika metamorfoze iz 1997. Njegovi značajni eseji i predavanja sakupljeni su u knjigama Holokaust kao kultura, 1993., Trenuci šutnje dok vod za smaknuća puni, 1998., i Izgnani jezik, 2001. Njegov posljednji roman Likvidacija objavljen je krajem 2003. i pretvorio je trilogiju o stradanju u tetralogiju. Dosje K. objavljen je 2006. Imre Kertész dobitnik je Književne nagrade Bran­den­burga 1995., Leipziške književne nagrade 1997., Herderove nagrade 2000., Ehrenpreis Robert-Bosch-Stiftunga 2001. i Hans Sahl-Preis 2002. Za cjelokupan spisateljski rad ovjenčan je Nobelovom nagradom za književnost 2002.