Vičan i pisanju i fotografiranju za novine, nije taj autor ni ovom prilikom pao u pripravnu zamku da napravi umudrenu knjigu u kojoj bi pretezali njegovi pisalački i fotografski dosezi, koji su uostalom poznati otprije.

Ova njegova knjižna kreacija zrcali težnjom da žurnalističkim otkrivanjem zanimljivosti Zadra, kako riječima tako i slikom, omogući zainteresiranu čitatelju što lakše čitanje. Stil je to koji plijeni pozornost tako da i u već opće poznatim činjenicama uvijek osvijetli neki novi detalj, kuriozitet koji nije otprije poznat ili se o predmetnome samo načulo. Za razliku od  većine današnjih novinskih pisaca, njegov iskazani kuriozum ne drži vodu pukom senzacionalnošću napisanoga, nego uvijek i provjerenom istinitošću ili barem nekom umjesnom argumentacijskom ogradom kad je riječ o neprovjerivu izvoru.

Osnovni je Seferović diskurs kronologijski, ali u cjelovitome tekstu ima dijakronije i sinkronije, pa i nemalo digresija, kako to traži njegov, u biti, žurnalističko-publicistički stil.

Struktura knjige otkriva već u kazalu da su poglavlja opremljena zapravo novinski, magazinski. Postoje svi uobičajeni elementi opreme, a posebno se ističu međunaslovi u poglavljima koji su zapravo miksani opremni element - podnaslov produžen u lead. U tome uvijek ima i neka zakačka, odnosno neki privlačan paradoks ili neočekivan superlativ te ponekad delikatna anegdota o povijesnim ličnostima ili spomenicima. Primjer za to može biti odlomak u drugome poglavlju 'Na vratima od grada', gdje je jedan odlomak naslovljen 'Noćne posude za cara Franju Josipa'.

Tu piše kako je na sadašnjem Trgu Petra Zoranića podignuta palača generalnoga providura, a gdje kasnije, 1872. godine, Austrija smješta svoje namjesništvo.

Prostor je uređen tako raskošno da je mogao ugostiti čak i cara Franju Josipa 1875, kada je posjetio Zadar i Dalmaciju. Trebalo je samo iz najuglednijih zadarskih kuća prikupiti probrani namještaj, sagove i sanitarnu opremu, prije svega noćne posude. (Ne podsjeća li ta briga tadašnjih Zadrana za opremanjem prostora za okrunjenu glavu na onu situaciju kada je za predsjednika Billa Clintona, onomad kada je proletio kroz Zagreb, VIP salon aerodroma bio prigodno dekoriran slikama i drugim umjetninama iz zagrebačkih muzeja, op. M.B.)

Opremu prostora pak gdje i car ide pješke Seferović nije zabilježio samo zbog kuriozuma, nego i zbog toga što i takav trivijalan detalj ima specifičnu težinu povijesnoga fakta koji objektivno iskazuje civilizacijski stupanj zadnje četvrtine devetnaestoga stoljeća u ovome dijelu svijeta.

No ono što ponajviše izravno govori o intenciji Seferovićeve knjige njegov je uvodni ogled Ars Memoriae. Tu je i tumačenje podnaslova Gospodar zlata i srebra, što ide iz naziva legendarne izložbe sakralne umjetnosti 1951. godine u atriju JAZU (danas HAZU) u Zagrebu.

Tom su izložbom, na Krležin poticaj, kaže Sefi, metaforički i doslovno svi nebeski zaštitnici grada i sjaj njihovih pozlaćenih moćnika trgnuli Zadar iz poslijeratnoga mrtvila i vratili mu samosvijest. I počela je već tada pojačana potraga za identitetom nakon pokidanih korijena kolektivne memorije.

Nije Zadar jedini grad u nas koji je došao u posvemašnju krizu identiteta, ali u njemu je to imalo razmjere elementarne katastrofe. To je grad, kako bilježi autor, u kojemu je 1945. bilo svega 8,7 tisuća ljudi, 1961. godine 25 tisuća, 1981. čak 60 tisuća, a 2011. više od 75 tisuća! Takvi demografski šokovi izazivaju poseban odnos stanovništva prema gradskoj prošlosti, kako tvarnoj tako i duhovnoj. Povijest i mitovi isprepliću se kao što to biva s većinom gradova, pa ako se Zadru počelo bilježi od postanka imena, onda je svakako i ovdje zapaziti Seferovićev osjećaj za posebno zanimljiv detalj kada zapisuje kako je bizantski car Konstantin Porfirogenet, uvijek tako važan za sve južne Slavene, pradavne 950. godine duhovito odgovorio na pitanje otkad je Zadar rekao Iam erat (Već bijaše) prema latinskome Iader, Iadera. A to bi iz imena značilo i da je stariji od Rima!

A to Konstantinu VII i nije bilo teško reći. U istom poglavlju o identitetu Seferović dojmljivo sublimira sudbinu Zadra u ulomku Između dva jednoumlja. Tako bilježi, precizno i pomno, da se između dva rata u toj pograničnoj provinciji životarilo bez ikakva izgleda za razvoj i boljitak. Hrvatski je živalj (uglavnom) iseljen i zamijenjen talijanskim došljacima. U gradu je 1931. živjelo još samo 53 posto rođenih Zadrana, a sve je potpalo pod posvemašnji fašistički populizam i jednoumlje.

Valjalo je znati izdvojiti takve i slične podatke iz preobilja činjenica iz raznih izvora. No opširna i impresivna bibliografija u knjizi svjedoči da je riječ odreda o znanstveno visoko pouzdanim izvorima. Izvori slikovnih i topografskih priloga također pokazuju autorovu temeljitost u iznalaženju i plasmanu ilustracijskoga materijala, a gdje je pokazao i nemalu samozatajnost jer je svoje fotografije očito koristio samo ako nije mogao doći do radova aktualnih fotografa.

Naime, Seferović je poznat i kao značajan fotograf, ali koji za sebe običava reći da je samo novinar s fotoaparatom, iako ga mnogi radovi otkrivaju kao pravoga majstora life fotografije, koji ide uz bok slavnim zadarskim fotografima kao što su stariji Tomaso Burato, Andrović i Goldstein te suvremenici Joso Špralja, braća Antun i Zvonimir Brkan i drugi.

U knjizi, iznimno umješno i uredno grafički opremljenoj, nalazi se, kako to monografijama ovakvoga tipa i priliči, i pozamašno kazalo imena kao dobra uputnica za pregledavanje knjige, a šteta je što nema još jedan topografski prilog, neku mapu s naznačenim mikrolokacijskim punktovima koji se spominju u knjizi, i to kako onih koji se mogu vidjeti i naći u takvoj mapi, kao i onih koji su u različitim razdobljima nastajali i nestajali. Jer ovo je, zapravo, knjiga o dva Zadra - nestalom i ostalom.