Drama 'Prije sna' donosi priču o šest žena koje se nalaze na ginekološkom odjelu u bolnici, a čije se priče neprestano isprepliću. Žene su različitih godišta te različitog socijalnog porijekla, no boravak u zajedničkoj sobi u bolnici dovodi do neočekivanih zbližavanja. Postoji i kratak izlet u muški svijet (koji se odvija u obližnjem kafiću Roda), a cijela je drama uokvirena strukturom bajke koja se periodično pojavljuje tijekom predstave.

Većini likova u drami ne saznajemo imena, već su predstavljeni generalno, kao prva trudnica, druga trudnica, starija žena, mlađa žena, otac pet kćeri… Tim postupkom Lada Kaštelan očito smjera na tipove i na široki doseg dramske reprezentacije. Zanimljivo je primijetiti da lik  profesorice psihologije, kao predstavnice višeg građanskog sloja, koju odmjereno glumi Zoja Odak, u jednoj od svojih scena snažno ustaje u obranu stereotipova, dok cijela dramatska struktura 'Prije sna' pati upravo od pribjegavanja klišejima (patrijarhalni ruralni sloj je, tako, sklon fatalizmu, dok je urbani sloj obilježen neraščišćenim emocionalnim blokadama). Uglavnom, igranje s tipovima u društvu kao što su, primjerice, PTSP-ovac ili prevarena supruga opasno koketira s karikaturalnim prikazom, čega ni ova premijera nije bila lišena.

Priče protagonistica uokviruje bajkoviti element kroz pripovijedanje lika 'žene koja spava', što je dramaturški najslabiji element predstave. Iako glumica Anastasija Jankovska fino i postupno pripovijeda priču o Trnoružici (bez happy enda, naravno), intermezzi, s osrednjim video projekcijama i new age glazbenim podlogama a la Enya, djeluju više kao kakvo brzopotezno rješenje za mijenjanje rekvizita na sceni, a ne kao integralni dio drame.

Tekst Lade Kaštelan također pati od neimenovanja konkretnog. Osim spominjanja jednog spontanog pobačaja, suočeni smo s nizom eufemizama (san umjesto kome, anđeli umjesto pobačene djece itd.) Ponegdje se to može objasniti kroz psihologiju lika i njegovu nemogućnost da se suoči s vlastitom situacijom, no, u konačnici, ne može se govoriti o ikakvom snažnom iskoraku u psihologiju dok diskurs ostaje na razini tepanja.

Glumice (Bruna Bebić Tudor, Snježana Sinovčić Šiškov, Arijana Čulina, Nives Ivanković), koje objektivno nose predstavu, previše toga odrađuju rutinski te prečesto posežu u shematična (čitaj: neuvjerljiva) rješenja. Muški su likovi (supruzi, ljubavnici, prijatelji koje igraju Ante Čedo Martinić, Ante Krstulović, Nikola Ivošević…) uglavnom sporednog značaja u drami te, dakle, još više pate od tipiziranosti. Oni su, u najboljem slučaju, tek skicirani.

Tekst Lade Kaštelan, unatoč premekanom pristupu, ipak nosi u sebi nekoliko dobro artikuliranih dramskih situacija, pa čak i komičnih, no u susretu sa splitskim ansamblom nije izrodio posebno pamtljivom predstavom.