U čemu je Shakespeareov značaj i veličina?

Kao i svakog drugog pisca, u tome što je iskoristio dotad neslućene potencijale jezika, u najširem smislu toga pojma. Dakle, nepovratno je promijenio način oblikovanja iskaza na svim razinama – od rečenice i stiha do žanra i diskursa. Upravo je zato prijevod Shakespearea provjera ukupnih izražajnih mogućnosti nekoga jezika – naravno, ako se toga posla prihvate A. W. Schlegel i Ludwig Tieck, Oton Župančič ili Boris Pasternak.

Shakespeare uvijek pokazuje izvanredno visoku svijest o mediju kojim se služi i redovito njegove zadatosti i ograničenja pretvara u prednosti. Naročiti uvjeti elizabetinskog kazališta u prvi plan ističu verbalni aspekt predstave, što Shakespeare maksimalno koristi, baš kao što brojnim prizorima rodnog presvlačenja skreće pažnju na okolnost da ženske uloge glume dječaci. Ali Shakespeare i svojstva kazališne izvedbe općenito neprestano pretvara u dramski materijal. U 'Koriolanu' se tragedija temelji na tome da naslovni lik odbija glumiti svoju ulogu, dok Richard III. demonstrira posljedice sposobnosti glume da gledatelja uvjeri u bilo što. 'Oluja' je pak ništa manje nego teatralizacija kazališne iluzije. Teatar je istinitiji što je teatralniji, a Shakespeareov je to u najvećoj mogućoj mjeri.

Koliko su njegove analize ljudske duše, uma i ponašanja i teze o funkcioniranju ljudi, primjerice, 'Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kad nemaš ništa', koje je opisao u svojim dramama, i danas aktualne i suvremene?

Budući da Shakespeare nije mislilac nego pjesnik i dramatik, takve i slične iskaze valja sagledavati unutar poetskih i dramskih struktura u kojima se nalaze, a ne izdvojeno. Na primjer, kad bi u 'Hamletu' i 'Otelu' protagonisti zamijenili mjesta, te tragedije uopće ne bi bile moguće: Hamlet nikad ne bi povjerovao Jagu, a Otelo bi odmah ubio Klaudija. Likovi nisu odvojivi od zapleta u kojima se nalaze. Ni takav dramaturški genij kakav je bio Brecht nije daleko dospio u pokušaju da preispiše 'Koriolan'.

Koliko možemo danas učiti iz njegovih drama u kojima je bio žestoko usredotočen na problematiku vlasti, političkih makinacija, zločine, dvorske spletke i intrige?

Sve su teme i motivi kojima se Shakespeare koristi u svojim dramama sredstva za ostvarivanje dramaturške svrhe, a ne obratno. Prema tome, njihovo je značenje uvijek preneseno, a ne doslovno, što će reći da se mogu shvatiti kao teatarski prikaz bilo koje stvarnosti u kojoj publika živi.

Na primjer, 'Macbeth' publiku stavlja u situaciju u kojoj se u drami nalazi naslovni lik, koji povjeruje u privid zato što odgovara njegovim žudnjama. U tom se komadu osobito dobro može vidjeti kako Shakespeare uvijek prokazuje to što prikazuje. Dok se radnja odvija pravocrtnom neumoljivošću, bez ikakvog sporednog zapleta, ono što vide likovi sve se više usklađuje s onime što vidi publika: od prologa sestara Suđenica, za koje nije izvjesno kako izgledaju, iako ih vide i Macbeth i Banquo i publika, pa do kretanja Birnamske šume za koje publika zna da je iluzija, a Macbeth misli da je zbilja. Time što nužno prati kako se zbilja iluzije pretvara u iluziju zbilje, publika neizbježno ponavlja Macbethovu putanju. Režijski osobito teško rješivi problemi kako predstaviti bodež za koji ni Macbeth ne zna da li mu je pred očima ili pak Banquov duh, koji Macbeth vidi, ali ga Lady Macbeth istodobno ne vidi, tako postaju izraz načelnog pitanja u kojoj mjeri uopće doista znamo što zapravo vidimo.

421361,422527,422262,336597

Rana kritika zamjerala je Shakespeareu razne stvari, između ostaloga postavljalo se pitanje autorstva i plagijatorstva pa se tvrdilo da je njegova djela napisao netko drugi, primjerice filozof Francis Bacon ili pjesnik Philip Sidney, jer se držalo da takva djela nije mogao napisati provincijalac navodno oskudna obrazovanja. Kakav je danas stav o tome, a što današnja kritika ima u fokusu svog istraživanja?

Potpuno je svejedno tko je doista napisao ta djela – osobito mi je draga teza da je to bila kraljica Elizabeta, jer je autor funkcija, a ne osoba. Inače, Shakespeareova naobrazba uopće nije bila oskudna, naročito ne literarna i kazališna. Ovidija je evidentno znao napamet, a poticaje svake vrste nalazio je kod Homera, Vergilija, Apuleja, Plauta, Boccaccia ili Chaucera. Temeljito je, dakako, poznavao djela svojih prethodnika i suvremenika, osobito Spensera i Marlowea; upravo mu je to, uostalom, i omogućilo da ih nadmaši, kako u sonetima tako i u drami. Što se stanja istraživanja tiče, kao i uvijek postoje razni smjerovi, a valja imati na umu i to da je mnogo toga već istraženo.

Shakespeareova se pak originalnost najbolje vidi baš kad se njegove drame usporede sa svojim neposrednim predlošcima, iz kojih je često preuzeto mnogo toga – likovi, zapleti, pa i čitavi rečenični sklopovi – ali uvijek upotrijebljeno u bitno drukčije svrhe. Shakespeare je nesumnjivo nedostižan majstor prisvajanja, prilagodbe i pretvaranja; znao je nepogrešivo uočiti dramaturški potencijal takoreći bilo kakve građe, od Plutarhovih životopisa, preko Holinshedovih kronika, do Montaigneovih eseja. Samo za ilustraciju, priča o kralju Learu bila je dostupna u preko pedeset verzija kad je Shakespeare napisao svoju tragediju.

Poznato je da je Shakespeare utjecao na Darwina i Freuda, zatim brojne vođe poput Nelsona Mandele, pisce kao što su Agatha Christie, Charles Dickinson i druge, zatim skladatelje poput Brahmsa, filmadžije i druge umjetnike, koji su svojim djelima mijenjali tok umjetnosti i povijesti. U čemu se ponajviše vidi Shakespeareov utjecaj, čime je najviše zadužio globalnu kulturu?

Bez Shakespeareovih drama, kolektivni imaginarij sasvim sigurno ne bi bio takav kakav jest, ali nam to ne govori mnogo o estetskoj vrijednosti njegova djela. Simptomatično je, svakako, da je njegov kreativni utjecaj daleko veći u romanu, poeziji ili pak filmu nego u drami. Upravo stoga što je tu ostvario toliko mnogo, stoljećima je bio samo nedostižan uzor, čija se ostvarenja moglo tek imitirati. Pojavom Ibsena, Čehova, Pirandella i Becketta prekida se napokon ta posvemašnja dominacija. Time Shakespeare, dakako, ne gubi već samo dobiva na važnosti. Što se jasno vidi po tome da se njegove drame uspješno postavljaju kao da su ih napisali Ibsen, Čehov, Pirandello ili Beckett.

A koliko je utjecao na hrvatske pisce i općenito na hrvatsku kulturu?

Shakespeare utječe sve do Krleže na netom opisani način – dovoljno se sjetiti bezbrojnih historijskih drama, koje su sve pseudošekespirijanske. Tek će Krleža i Marinković raznovrsne poticaje Shakespeareova djela pretvoriti u samosvojne književne i dramske vrijednosti. Neprestanim pozivanjem na Shakespearea, a istodobno izbjegavanjem bilo kakvog oblika oponašanja njegove dramaturgije ili stilematike, Marinkovićeva 'Pustinja' naročito dobro predočuje taj složen proces.

Na izložbi u British Library, koja se otvara u travnju u sklopu obilježavanja 400. obljetnice Shakespeareove smrti, moći će se vidjeti i Shakespeareov citat o izbjeglicama koji je otkriven u rukopisu drame nepoznatog autora 'Sir Thomas More'. Što nam taj prilično sućutan citat govori o Shakespeareu? Prikazuje li ga u novom svjetlu?

Kako je davno ironično napisao T. S. Eliot, u Shakespeareovu djelu nema baš ničega na temelju čega bismo mogli zaključiti kako je glasao na prošlim niti kako će glasati na sljedećim izborima. Ukratko, stavovi koje u dramskom tekstu izražavaju likovi nisu stavovi autora kao privatne osobe nego uvijek i isključivo dramaturški materijal. Shakespeare je, kako kaže Borges, mnogi i nitko. U jednu riječ – glumac.