Andrić kao Nobelom ovjenčana, ali i dalje mutna silueta boljih vremena zajedničke prošlosti kad su se ovdašnji jezici razumijevali bez namigivanja i sam je dovoljno radio na svojoj izopćenosti. Nikako po mjerilima ovih područja, 'tuđ čovek' i naoko bliskima i svima ostalima, ostao je jedna od činjenica kulturne povijesti koja nekadašnju zajedničkost boji drukčije još i danas.

Ako već to nije i njegova osoba, njegovo djelo jest kulturno dobro koje se ne može niti otuđiti niti, paradoksalno, vratiti. Umjesto trajne nakane razdjeljivanja, ovakav koprodukcijski čin dijeljenja svojevrsna je po(r)uka kako s ikonama treba postupati i kako se s književnim ili bilo kojim nematerijalnim oblikom umjetničkog djela mogu okoristiti svi s eventualnim potraživanjima.

Cijeli projekt 'Proklete avlije' to pokazuje na sasvim izravan način, dajući Virovitici primat u premijernom nizu, zadržavši donekle jezik izvornika, dijeleći vješto funkcije u autorskom timu i uloge po nacionalno-regionalno-koprodukcijskom ključu. I produkcijski je cijela stvar izvanredno jednostavno zamišljena kao čista garancija uspjeha.

Uz partnere iz tri države utrostručuje se i populacija koja Andrića želi gledati i ona koja to mora, a riječ je o školarcima kojima je 'Prokleta avlija' obavezna lektira, pa publike neće nedostajati. Predstava je, osim toga, i spremna za putovanje – kostimi Snežane Kovačević nisu više od sivog uzničkog habita, a scenografija se svodi na par metalnih kanti i isto toliko komada užeta s karabinerom. Sve to stane u priručnu prtljagu i može se očekivati da će ova predstava prijeći kilometara koliko i najveće uspješnice Teatra u gostima.

No to su sve izvanjske činjenice.

U dramatizaciji, režiji i scenografiji režiji nekadašnjeg ravnatelja Beogradskog dramskog pozorišta i donedavnog ministra kulture Republike Srbije Nebojše Bradića, koji je pritom i dobitnik nagrade za najboljeg kazališnog menadžera jer u Srbiji i to postoji(!), Andrić je prošao slično kao i prošli put.

Bradić je već iskušao svoju dramatizaciju u Kruševačkom pozorištu prije gotovo cijelog desetljeća i ta je predstava gostovala u Zagrebu u sklopu jednog od prvih izdanja manifestacije Dani srpske kulture. Konkretnija usporedba s tolikim odmakom i nema smisla, ali predstava jednako 'zvuči', u smislu da je na sličan način otvorena prema originalu i njegovoj prepisanosti u drukčiji, izvedbeni kod.

Bradića 'Avlija', prema vlastitom priznanju, proganja već dugo, pa kopa po njoj tražeći ključ za inscenaciju. Sad je u fazi minimalizma i kontrasta, s još većim prožimanjem pripovjednih linija. Takvim postupkom dobiva se na sceničnosti, ali gubi na finesama, zbog čega upravitelj carigradske 'apsane' postaje metafora i spletkarske inteligencije i uma kojeg od zločinačkog dijeli samo uniforma koju nosi, ali i birokratske gluposti. To možda jesu sitnice, ali pogrešno ocrtavaju drugi, mračniji i zato još zanimljiviji pol ove pripovijetke.

Razapet tolikim zahtjevima, tuzlanski glumac Vlado Kerošević igra mitskog Karađoza plastično i na granici karikature, znajući da je lik i postavljen tako da uvijek 'glumi'. S druge strane Ćamil koji zaista jest u deluziji i brani svoj unutarnji svijet po cijenu odustajanja od vanjskog ovdje je tek svetac čije se mentalno zdravlje ne propituje. I njega odgovarajuće ikonički tumači Beograđanin Petar Benčina. Zato, pored namjerno inertnog fra Petra Mije Pavelka i uvijek groteskno zaigranog Draška Zidara, nemoguće je previdjeti epizodu Igora Goluba, zbog čije se interpretacije 'Prokleta avlija' na trenutak pretvori u Oz, a predstava barem na trenutak gubi lektirnu distancu.

Iako je zaključak 'Proklete avlije', jasne refleksije svakog represivnog sustava, da 'ovo nije sve i nije zauvijek', virovitička koprodukcija dokazuje da ta Andrićeva posveta duhu u nesklonim vremenima ne gubi na težini. Možda nije sve, ali da nije zauvijek – ne bi se baš reklo.