Dva odlična predavanja, jedan vrlo duhovit i poučan igrani film ('Orkestar u gostima') te završni koncert izraelske glazbe Roman Grinberg benda, obavezna su pozivnica za Bejahad 2012, trinaesti po redu, kada će ova izvrsna kulturna manifestacija postići, prema izraelskoj duhovnoj tradiciji, svoju 'punoljetnost'.

Prvi je nastupio dr. Gideon Ofrat, svjetski poznati povjesničar umjetnosti, galerist, profesor filozofije i estetike, velik promicatelj izraelske kulture, autor ogromnog broja izložbi i selektor Venecijanskog bijenalea. Povjesničar umjetnosti Gideon Ofrat, briljantnom prezentacijom punom energije i maštovitosti, a pod naslovom 'Nema guslača na krovu' (prema motivu Chagallova platna i Oscarom tri puta ovjenčana filma 'Guslač na krovu'), prešao je od romantičarskih 'naseljenih' krovova Jeruzalema s prve polovice XX. stoljeća na, reklo bi se, prazne krovove sekularnog ili laicističkog Tel Aviva, pa i one koje stvaraju suvremeni umjetnici, provokativno, s lijevih pozicija, tako da su krovovi gotovo na razini zemlje, čime se šalje prilično jaka kritika politike naseljavanja židovskih doseljenika na okupirana palestinska područja.

Guslač na krovu izvorno govori o nestabilnosti, ali postojanosti židovske kulture, naročito u Rusiji, gdje je motiv i nastao. Ako guslača nema, ako su krovovi, paradoksalno, 'na zemlji', pa onda više i nisu krovovi, poručuje se da se kultura bitno mijenja, da ona nije monolitna, kako bi možda željela desno orijentirana politička izraelska nomenklatura, da, budimo kratki i jasni, vapi za krovom na kojem će se, jer mu je tamo mjesto u imaginariju Židova, guslač opet pojaviti i ostati.

Milina je pak bilo slušati izlaganje dr. Dine Katan Ben Cion, Sarajke koja je srećom preživjela holokaust i odrasla u Izraelu. Vrsna je to prevoditeljica Ive Andrića, Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleksandra Tišme, Dubravke Ugrešić, Vaska Pope, Miljenka Jergovića, Milorada Pavića, Ivana Lalića i drugih autora na hebrejski. Doktorirala je na temu 'Ženska odiseja u književnosti Židova bivše Jugoslavije', o čemu je i govorila na Bejahadu, istaknuvši i opisavši rad četiriju spisateljica: Fride Filipović, Ane Šomlo, Gordane Kuić (koja je i prisustvovala ovogodišnjem Bejahadu i ovom predavanju), te Judite Salgo.

Općenito se može reći da je književnost koju su pisale i pišu žene još uvijek neiščitana, štoviše neotkrivena i neobjavljena (pa Hrvatska, na primjer, ima i kulturnu sramotu što još nema izvrsne romane Gordane Kuić, op. D. P.), nevrednovana je, a nije ni stavljena u kontekst kulturno-povijesnih pojava koje su je iznjedrile.

Predavačica je prisutne podsjetila na sastavnice židovskog identiteta koji se u književnosti iskazuje širokim repertoarom tema, simbola, mjesta i predrasuda: Sion, hram, svete knjige, izgon, seobe, dijaspora, holokaust, iskorijenjenost, izdvojenost, solidarnost, samomržnja i rasni stid, arogancija, skepticizam i negativizam, kozmopolitizam, revolucionarno prevratništvo, subverzivnost, humoristički duh, humanistički altruizam, škrtost, pohlepa, malograđanska razmetljivost, klasna tolerancija, trgovački, umjetnički ili znanstveni talent, neuroza...

Žene književnice i jesu i nisu, postoje, nestaju, imaju ogroman talent i nevjerojatan osjećaj za vrijednosti drugoga, kako se perfektno vidi u romanima Gordane Kuić. Žene su to tople i drage o kojima se malo zna iako nude neprestanu proslavu emocije, estetike i erosa. Dr. Dina Katan Ben Cion bi lako mogla (ukoliko se nađe vrijedan izdavač koji bi ju preveo i objavio u Hrvatskoj) zaraziti širu publiku duhovnim i intelektualnim potresom koji je doživjela proučavajući žensko židovsko pismo naše regije. Pismo koje nezasluženo robuje u mraku naše indolencije, prepotencije i nekulture.

Zaključno s ovim izvještajem kažimo da je ovogodišnji Bejahad još jednom pokazao da je jedna od najboljih kulturnih manifestacija Hrvatske i regije: svestrana, zahtjevna, ali opet - pitoma, intimna, suptilna, delikatna. Bila bi prava sramota i šteta da dogodine, kada organizatori u puno jačem obliku manifestaciju europeiziraju, predstavljajući ovaj, ne samo židovski, već i hrvatski i regionalni kulturni brend, i to daleko iznad onoga što je do sada vidjela gostoljubiva, ali nedovoljno budna publika Opatije, Istre i Kvarnera, Ministarstvo kulture i svi mogući i potrebni sponzori ne poprate adekvatno napor ovih entuzijasta. Njih predvodi dr. Vladimir Šalamon, a on i njegov tim kao i svi gosti Bejahada nas podsjećaju da jesmo i da moramo ostati susretište kultura, mostovi zajedništva, znak vremena koji traži smisao i izvrsnost u poplavi banalnosti i ništavila.