Stavljanjem identifikacijske razine jezika u prvi plan danas u Hrvatskoj čini se veliki grijeh i šteta jeziku, nas se ograničava da govorimo ono što je dio našeg jezičnog znanja, a zapostavlja se dobro govorenje i elokventnost, kazao je lingvist sa Sveučilišta u Zagrebu Milorad Pupovac na tribini Srpskog privrednog društva "Privrednik" i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Hrvatski jezik je tako rađen da bude isključiv za sve manjine, kazao je Pupovac i dodao da se vodi identitetski rat u kojem "traže da budu priznati, ali ne bi priznali druge“.

Ćirilica je sredstvo komunikacije i dio jezika i jezičnog znanja dobrog dijela Srba u Hrvatskoj, i njezino zabranjivanje na javnim mjestima je protivno konvencijama, te predstavlja ograničavanje prava i stvaranje atmosfere proskribiranja, kazao je i dodao da pitanje identiteta nastoji supstituirati moralnost, ali da ono to ne može.

Čedomir Višnjić iz Srpskog kulturnog društvo "Prosvjeta" kazao je da izdavačka praksa "Prosvjete" "ne sugerira ništa" o tome koji bi jezični standard među Srbima u Hrvatskoj bio najprihvatljiviji.

"Praksa za sada ne nameće ništa osim što se njoj nameću prakse iz okružja", kazao je Višnjić pozivajući se na između 150 i 200 naslova iz područja i tema kojima se određuju Srbi u Hrvatskoj.

Aktualna praksa je jako šarolika da ju je teško svesti na bilo što, kazao je i dodao da jezična varijanta ovisi o profesionalnim komunikacijskim poljima autora.

Na primjer, sveučilišni profesori iz Zagreba pišu hrvatskom književnom varijantom, a autori s Banije i Korduna koji žive u Beogradu nizom različitih nijansi. Miloš Kordić objavio je nedavno dvije knjige: zbirku poezije na ijekavici, a knjigu zapisa na ekavici, kazao je Višnjić i dodao: Malo nas je ostalo na onoj ostavštini štokavice istočne varijante od prije rata o kojoj je pisao Stanko Korać.

Stanko Korać, književni povjesničar (1929-1994) bio je istaknuti poznavatelj srpske književnosti u Hrvatskoj.

Profesor lingvistike sa Sveučilišta u Zagrebu Mate Kapović kazao je da i Hrvati i Srbi govore književnim standardnim štokavski jezikom za koji su se do 1990. koristila dva naziva, a sada se koriste četiri.

Sličnih situacija ima više u svijetu i jezici su legitimno nacionalno određeni, kazao je Kapović i dodao da određenje naziva jezika ne zaustavlja dijalekte na državnim granicama.

Politika se odražava na jezik kroz jezični purizam, etničko čišćenje jezika i ksenofobiju, kazao je Kapović i dodao: „Ako se želimo boriti protiv nacionalizma u jeziku, to treba raditi kroz politiku i ekonomiju, a ne kroz jezik“.

Na pitanje voditelja tribine Saše Kosanovića koju bi službenu varijantu jezika Srbi izabrali kad bi dobili redakciju na srpskom jeziku na HRT-u, Pupovac je rekao da bi vjerojatno koristili dva od tri jezična standarda koja su im na raspolaganju. Jedan je zapadna varijanta standarda na tragu Novosadskog sporazuma, a drugi šumadijsko-vojvođanska varijanta kojom se govori među Srbima na području istočne Slavonije, koju također onamo govore i Hrvati.

Treća, novija hrvatska standardna varijanta ne bi bio prijedlog za tu redakciju jer je ona i rađena tako da je Srbi ne doživljavaju kao svoju. No odabrati je relativno lako, pa i propisati, jer je standardizacija dobrim dijelom obavljena, ali je pitanje jezične politike i nedostatka institucija koja bi to primijenile, zaključio je Pupovac.

Aleksdandar Tolnauer iz Savjeta za nacionalne manjine kazao je da je Hrvatska 1997. prihvatila Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima po kojoj treba osigurati jezična prava manjima i u kojoj je navedeno šest jezika.

Posve je jasno da je politički element nadvladao lingvistički, kazao je Tolnauer i usprotivio se „grupaciji koja se zauzima za korijenski pravopis“, a koja, kako je kazao, ima prostor na javnoj televiziji.

Filmski redatelj Borivoj Dovniković zatražio je mu se omogući da govori kako je naučio i zamolio Pupovca da ga zaštiti u tom pravu.