Devedesetih godina, osobito u vrijeme ratnih sukoba, u domaćoj književnosti objavljeno je malo toga vrijednog trajanja. Hrvatski autori/ice, kao i mnogi u susjedstvu, pisali su redovito patriotske pjesmuljke, nacionalističke beletrizirane manifeste i tobože angažiranu prozu koja niti je imala snažnu mirovnu potku niti je literarno bila upečatljiva. Izuzev nekoliko djela – poput Radakovićeva romana Sjaj epohe (iz 1990.) i proznih knjiga više bosanskohercegovačkih autora koje čine daleko najbolje što se u to vrijeme pojavilo u Hrvatskoj (Sarajevski Marlboro objavljen je 1994.) – na književnom prostoru prevladavali su suša i korov. Četverored, Hrvatska Bogorodica, Smrt Vronskog i slična djela, po mome sudu, ostala su zanimljiva kao svjedočanstva političke instrumentalizacije književnosti, i ne puno više od toga. I u srpskoj je književnosti bilo slično, pa je roman U potpalublju Vladimira Arsenijevića (iz 1994.) po antiratnoj liniji, urbanom ambijentu i suvremenom jeziku bio 1990-ih iznimka u moru nacionalističkog i tradicionalističkog šunda.

Rat i književnost

No, takva situacija nije specifična samo za ovdašnje kulture. Rat često utišava književnost, nacionalistička buka i bijes zamagljuju pogled, a kolektivističke ideje zatiru individualizam i originalnost. Najbolja antiratna proza često nastaje godinama nakon rata, u grozničavom sjećanju na proživljeno, kao što je slučaj i s jednim od najpoznatijih antiratnih romana uopće, Remarqueovim Na zapadu ništa novo, objavljenom desetak godina nakon Prvog svjetskog rata u kojem je autor sudjelovao.

Razliku između vremena radnje književnog djela i vremena pisanja istog djela u slučaju pojedinih tema i pristupa navela sam ovdje kako bih naglasila drukčiji put romana koji je u fokusu ovog teksta. Naime, Putovanje u Karabah gruzijskog pisca Ake Morchiladzea odvija se u vrijeme građanskog rata u Gruziji i sukoba u cijeloj kavkaskoj regiji nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih, a napisan je i objavljen gotovo istovremeno, već 1992. godine. Riječ je o dubinski antiratnom romanu modernog izraza u kojem nema patetičnog patriotizma i ideološke demagogije. Uz to, on se redovito navodi kao najpoznatiji postsovjetski gruzijski roman, štoviše kao prijelomno djelo koje je potaknulo svojevrsno oslobođenje te književnosti od ideoloških natruha i tradicionalnih konvencija. Sudeći po nama dostupnim pregledima gruzijske književnosti, roman je važan u tamošnjem kontekstu i zbog svoje poetičke orijentacije: nepodržavanja sovjetskih literarnih kanona te okretanja zapadnim kulturnim utjecajima. I inače, pitanje čiji će utjecaj prevagnuti: onaj Istoka ili Zapada, odnosno složena tema odnosa europejstva i azijatstva (koji se često banalizira kao odnos civilizacije i barbarstva) zapravo je ključna za sve kulture na tome prostoru u dugom trajanju.

Anarhija i izgubljena generacija

Aka Morchiladze (pseudonim Giorgija Akhvledianija) rođen je Tbilisiju, a nakon studija povijesti neko je vrijeme radio na tamošnjem fakultetu. Uskoro se ubacio u novinarstvo, pa je godinama izvještavao o političkim i sportskim događanjima za ozbiljne novine, zatim uređivao popularni tabloid i vodio TV emisije o književnosti. Putovanje u Karabah njegov je prvi roman koji je odmah postao bestseler i preveden je na brojne jezike (na hrvatski s engleskoga, a ne originala). Do sada je Morchiladze objavio dvadesetak romana i tri zbirke proza za koje je dobio više puta najvažniju nacionalnu nagradu SABA (dodjeljuje je gruzijski PEN i TBC Banka). Za autorovu poetiku indikativan je i podatak da mu je jedan od omiljenih pisaca, kako navode neke službene biografije, Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika.

Putovanje u Karabah je kombinacija romana ceste, psihološkog romana i antiratnog romana; u njemu samo putovanje u Karabah kao sižejni okvir predstavlja i svojevrsno unutarnje putovanje, otriježnjenje glavnog lika i priliku za kritiku hipokrizije tamošnjih društava. Roman prikazuje anarhiju društava zarobljenih u ratu i borbama elita za vlast, besmisao etničkih sukoba na širem prostoru te izgubljenost generacije koja u tome odrasta. U podtekstu se sugerira da iza borbi za samostalnost često stoji borba za novac, iza junaštva tek nasilništvo i kriminal, dok permanentna nesigurnost, teror i stagnacija odgovaraju određenim društvenim grupama. No, demokratizaciju i razvoj u Gruziji i okruženju nisu zaustavili samo ratni kaos, nacionalizam i frakcijske borbe, već je samo društvo dubinski patrijarhalno i tradicionalno, a rigidne društvene konvencije – pokazuje se u romanu – ograničavaju slobodu mladih. Sve skupa, dovoljno slično našoj (po)ratnoj stvarnosti – sukobima, patrijarhalnosti, hajdučkom naslijeđu i otporu modernizaciji – da nam bude razumljivo, ali i dovoljno različito da bismo pogriješili ako bismo tamošnju stvarnost mjerili svojim aršinom.

Kauboji i orijentalni otomani

Roman se odvija u dva zimska mjeseca građanskog rata u Gruziji i sukoba na širem kavkaskom prostoru. Glavni junak Gio i njegov prijatelj Goglik o politici ne razmišljaju, uglavnom gluvare po gradu, opijaju se, drogiraju, posjećuju prostitutke, dilaju na sitno, a Gioov utjecajni otac – bogataš i vođa paravojne skupine – osigurava im lakši prolaz. Jednog dana u staroj Ladi odlaze u Azerbajdžan kupiti veću količinu trave kako bi je prošvercali natrag u Gruziju, no u potrazi za selom dilera zalutaju i nađu se u ratnoj zoni, u Gorskom Karabahu. U stožeru armenske paravojske i izoliranoj seoskoj enklavi Gio se zapravo po prvi puta sabire: razmišlja, analizira i kritički vidi stvarnost. Osjeća da se nešto mora promijeniti, pa – djeluje. U završnici, nakon namjerno trijumfalističkih scena bijega na džipu, junaci se vraćaju u Gruziju. Ipak, vraćaju se na staro, u paralizirane odnose i svijet bez perspektive. (Gio kaže: „Ovaj grad se nikada ne mijenja – što god da se dogodi, nikad se ne mijenja – uvijek isti stari mentalitet, uvijek iste stvari koje potiču ljude“.) Važan motiv čini i Giova ljubav prema Yani koju brani njegova obitelj, a tu su i brojni signali koji ukazuju na kaotično društvo poremećenih vrijednosti u kojem se silno drži do starih obiteljskih, polu-plemenskih hijerarhija i istovremeno tone u kriminal i anarhiju.

Brza izmjena scena, vizualnost, dinamičan ritam, puno dijaloških dionica koje razvijaju dalje radnju, dominantni su u cijelome romanu. Naglašena narativnost ne umanjuje važnost emocija i psihologizacije, i autor uspijeva vrlo dobro, bez usporavanja priče i zamaranja opisima unutarnjih stanja, karakterizirati likove i njihova stanja. Značenja se lijepo otkrivaju kroz radnju, postupke likova, ambijente i razne kulturološke znakove u kojima se miješaju ono tipski istočno i zapadno. Gio je prikazan kao gruzijski „junak našeg doba“ (ležanje i kontemplacija na orijentalnom otomanu u armenskom zarobljeništvu posveta su sličnim scenama iz klasične ruske književnosti) i kao odraslo dijete izgubljeno u postsovjetskoj džungli koje sebe zamišlja kao usamljena kauboja. Prozapadna orijentacija vidljiva je i u karakterizaciji Goglika kao Jacka Nicholsona u Letu iznad kukavičjeg gnijezda i čestom variranju filmskih motiva. Roman se doista čini idealnim za jedan tip filmske adaptacije, pa je 2005. po njemu i napravljen uspješan film.

Teror bratstva

U pripovjedačkom tonu romana ima dosta cinizma, pa i hiperbolizacije koja ide u grotesku (votka, kalašnjikovi, blatnjave ceste), kako bi se pojačao dojam beznađa. Militantnost, zatucanost i neznanje nosive su oznake mentaliteta, pri čemu su primjetne spektakularizacija i autostereotipizacija. Gruzijsko i tamošnja kavkaska društva prikazuju se kao izrazito muška, mačistička i fatalistička; gotovo kao u stereotipnoj te u popularnoj kulturi dobrano iskorištenoj slici o crnačkom gangsterskom miljeu u kojem sve vrvi od opasnih, naoružanih tipova koji su međusobno u sukobu, ali jedan drugog stalno oslovljavaju s „brate“.

Žene, ženske perspektive i ženske želje u takvim „bratskim društvima“ Istoka i Zapada gurnute su na marginu. Iako su ženski likovi u romanu karakterizirani suviše tipski pa i karikaturalno (kurve, bivše kurve, požrtvovne maćehe), ipak se preko nekih signala (npr. činjenice da roditelji odvode svoje kćeri prije vjenčanja u Moskvu da ih „zašiju“ kako bi im vratili nevinost) i upečatljivih pasusa (npr. namjerno seksističkog unutarnjeg monologa glavnog lika o jednoj prostitutki) problematiziraju devijantna društvena nejednakost i uobičajeno podčinjavanje. U tom smislu, bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi taj kavkaski krug rata, nasilja, anarhije i mačizma opisala neka literarno umješna autorica.

Putovanje kultura

Putovanje u Karabah roman je koji sigurno može privući široku publiku – priča je odlično i dinamično ispripovijedana; motivi, karakteri i društvo su nama i bliski i daleki, a jezik je (prividno) jednostavan. Uz to, čini se kao da je roman napisan „na mišiće“, u nekom stvaralačkom transu, iako je, naravno, takva pretpostavka najčešće pogrešna (osim u slučaju Kerouacova Na cesti). Ima dovoljno jurnjave, paravojski, droge, lažnog bratstva itd. da bi se neki slabo utrenirani čitatelj zakačio na priču, a opet te „atrakcije“ ne zasjenjuju temeljne motive i značenja i ne iskrivljuju prikaze društva koje je u kaosu i stagnaciji i emotivno rastrojenih likova koji u takvom društvu pokušavaju naći sreću.

Ipak, osobno imam dojam da sam dijelove ovog romana već čitala, samo što to nije bilo u jednom već u više romana, što oni nisu bili s takvom lakoćom ukomponirani, što njihovi junaci nisu ležali na orijentalnim otomanima i vozili stare Lade, a i nisu se odvijali u Karabahu niti je njihov autor bio Gruzijac. Zapravo, taj spoj poznatoga i nepoznatoga, odnosno način na koji se ono što poznajemo iz zapadne (pa i ruske) književne i popularne kulture transponiralo u novi, nepoznati ambijent i u njemu sasvim dobro funkcionira, po meni, čini najzanimljiviji dio ovog romanesknog putovanja.