'Dubrovačka trilogija' Ive Vojnovića ciklus je drama u kojima je prikazano odumiranje dubrovačke vlastele i njihovih prevladanih rituala i vrijednosti, što se kao tragedija moglo tumačiti samo iz pozicije modernosti koja s trijumfalnom samilošću promatra ostatke epoha koje su joj prethodile. Likovi aristokrata izgubljenih u (novom) vremenu i okolnostima mogu izazvati sažaljenje baš zato što više nemaju moć kakvu su nekad imali, a kakvu nikad i nisu zasluživali, nego su u njoj, na (ne)sreću, rođeni.

Odumiranje starog poretka oduvijek je bila velika književna tema, naročito na Starom kontinentu, a naročito je došla do izražaja u društvenim lomovima u 19. i na početku 20. stoljeća, kada su u Europi padale monarhije, a nastajale nacionalne i/ili demokratske države. Glavne face od jučer postajale su statisti sutrašnjice, raskošni dvorci izgrađeni na krvavom radu kmetova i seljaka pretvarali su se u sablasne ruine i muzeje, a ancien régime kraljeva i plemstva povlačio se pred idealima slobode, bratstva i jednakosti.

To je i priča romanesknog remek-djela 'Gepard' propalog talijanskog provincijskog princa Giuseppea Tomasija di Lampeduse (1896-1957), čija je obitelj stoljećima vladala dijelovima Sicilije, da bi svoju društvenu ulogu i poziciju izgubila tijekom risorgimenta, perioda ujedinjavanja Italije pod vodstvom revolucionara Giuseppea Garibaldija. Iz perspektive plemstva Garibaldijev je pohod značio nepovratnu katastrofu, no zato su narodne mase klicale, oslobađajući se stoljetnog jarma i retrogradne tradicije, na koju se s ružičastim naočalama moglo gledati baš zato što je propala.

Princ Lampedusa je toj polaganoj propasti posvetio svoj najpoznatiji i jedini roman 'Gepard' (u originalu Il Gattopardo), a počeo ga je pisati nakon Drugog svjetskog rata kako bi se oslobodio depresije nastale nakon savezničke pljačke njegova sicilijanskog dvorca što se pokazala kao konačna i brutalna potvrda toga da je sve gotovo za nekadašnje nedodirljive. Zato ne čudi to što je 'Gepard' s jedne strane delikatna a s druge bolna kronika propadanja, prolaznosti i umiranja, u kojoj nije moguć sretan kraj jer bi on značio nesreću za sve osim za nekoliko plemića, čija uglađenost i načitanost odavno nisu bile ni približno dovoljna kompenzacija za eksploatatorsku društvenu poziciju koju su okupirali.

U središtu radnje 'Geparda' - koja se u najvećem dijelu odvija između 1860. i 1862, s epilozima iz 1881. i 1910. godine - sicilijanski je princ don Fabrizio Corbera, čovjek tradicije i velikog znanja koji shvaća da je prošlo vrijeme njegove kaste te hamletovski neodlučno iščekuje vlastiti pad u irelevantnost, ali i razmišlja o tome može li i treba pokušati osigurati utjecaj za svoje nasljednike. Tomasi di Lampedusa je u 'Gepardu' kombinirao najbolje od Proustova (s kojim je dijelio i poziciju maminog sina) tematiziranja sjećanja, Joyceove struje svijesti i Mannove epske obiteljske kronike, iako je poslije objavljivanja najviše uspoređivan sa Stendhalom i Tolstojem, napisavši roman koji se odmah pretvorio u velik bestseler, istovremeno oduševivši kritičare, pa se i danas može naći na relevantnim listama najboljih književnih djela 20. stoljeća. 'Gepard' je sinteza autorova cjeloživotnog iskustva, velikog književnog znanja i potrebe da se literariziranjem spasi svijet koji je u stvarnosti morao nestati.

To se moglo vidjeti i po sudbini samog autora jer je svoj rukopis u smiraj života prvo ponudio tada najvećim talijanskim nakladnicima Mondradoriju i Einaudiju, a oni su ga odbili. 'Gepard' je tako objavio nakladnik Feltrinelli 1958. godine, dakle posthumno - godinu dana nakon smrti princa Lampeduse, kojemu je modernost i na taj način poručila da joj više ne treba kao društvena ili politička figura. Giuseppe Tomasi di Lampedusa nije doživio uspjeh svojeg jedinog romana, kao ni polemike koje je izazvao nakon objavljivanja, pa ni osvajanje važne književne nagrade Strega, niti raskošnu filmsku adaptaciju koju je 1963. potpisao još jedan plemić, veliki talijanski režiser Luchino Visconti

No 'Gepardom' je princ Lampedusa barem donekle otkupio grijehe svojih predaka, stvarajući vjerojatno prvi veliki talijanski nacionalni roman, fresku povijesti koja je izašla iz toponima Sicilije i dobila univerzalno značenje. 'Gepard' nije izgubio na aktualnosti, ona je s vremenom samo rasla, iako sada svjedočimo obratnom procesu - nestanku srednje klase i rađanju neoliberalnog plemstva međunarodnog financijskog kapitala. Doista, kao što je napisao princ Lampedusa, sve se mijenja da bi ostalo isto.