Dok je Robert Tomić Zuber na ZagrebDoxu ranijih godina već prikazao svoje filmove ‘Mila traži Senidu’ i ‘Slučajni sin’, Tomislavu Puliću je ‘Kandidat’ redateljski debi. Kolege s HRT-a osam mjeseci kamerom i mobitelima su pratili stanare zagrebačkog nebodera u Ulici braće Domany, u kojem živi Pulić, a u kojem se birao predstavnik stanara. Pratili su njihovu predizbornu kampanju, razgovarali s kandidatima i snimali njihov rat plakatima.

U momentu kad je jedan od njihovih sugovornika izgovorio sudbonosno ‘ili mi ili oni’ postalo im je jasno da imaju film koji će pokazati da je borba za moć podjednako nemilosrdna na državnoj razini, kao i u stubištu zagrebačkog nebodera. Tako kroz film pratimo političke poruke uz pomoć kojih kandidati žele doći do mjesta upravitelja, a one su isprepletene citatima Bože Petrova, Tomislava Karamarka, Zorana Milanovića i brojnih drugih iz nedavne kampanje za parlamentarne izbore.

‘Iznenadi gotovo identičan diskurs tih dvaju izbora, ali i motivira da istražite koliko su njihove poruke zapravo usporedive. Ispalo je da su jako usporedive, vrlo slične, da ne kažemo identične’, rekao je Zuber za tportal.

Kroz film se ponavljaju riječi Bože Petrova: ‘Nemamo vremena za neke nove kalkulacije. Vrijeme je isteklo jučer’, na osnovi čega je jasan i stav autora ovog filma da je Hrvatska i na državnoj i na mikrorazini jedne zgrade podosta izgubljen slučaj. U čemu kao autori, stanari i građevine (koje i u filmu imaju svoj citat iz usta premijera Oreškovića) vide nadu?

‘Nadu vidim u smijehu i participaciji. Dok se svi ne uključimo u rješavanje problema koji nas okružuju, dozvoljavamo onim glasnim i malobrojnim da donose odluke umjesto nas i za naš račun. Ono što pokušavamo pokazati je da oni koji upravljaju našim sredstvima i zgradama, kvartovima, gradovima rade to samo zato što smo mi prebacili tu dužnost na njih. Oni su tu zbog nas i za naš novac i nemojmo im dozvoliti da to zaborave ni na trenutak. A smijeh je tu da pokaže da su u pitanju samo naši mali prolazni životi i da ne valja sebe shvaćati previše ozbiljno. Uostalom, zar nije ugodnije gledati nasmijane ljude, nego neke navijek namrgođene face?’, pita se Pulić, a i sam podnosi ‘teret’ protagonista u filmu ‘Kandidat’.

‘Istina je da jedan film ne može puno toga promijeniti. Ali nas može nasmijati, može nam bar pružiti mogućnost da neki od nas, oni koji nas trebaju predstavljati, u naše ime kažu puno toga. Nerijetko se oni zaborave, točnije na nas, i predstavljaju samo sebe. Ali to ne znači da mi moramo zaboraviti da nas oni samo predstavljaju. Ništa više i ništa manje’, dodaje Zuber.

Na pitanje kakvom ocjenjuju volju za moć njihovih protagonista, Pulić kaže: ‘Kako se i nakon dvije promjene predstavnika u prošloj godini i u ovoj najavljuju novi/stari kandidati koji kreću u nove kampanje za predstavnika, ocijenio bih da je njihova volja na vrlo visokoj razini.'

‘Da, čini se velika. No valja reći kako sve to ne bi trebalo iznenaditi. Ili, dok gledate film, gledati svisoka. Svi ti ljudi u Tominoj zgradi smo i svi mi sami. Valja se osvrnuti oko sebe i vidjet ćete iste likove. U nekima ćemo i sami sebe prepoznati’, dodaje Zuber.

Tomislav Pulić

Zanimalo nas je što su u kampanji uspjeli detektirati kao glavne probleme jednog stubišta. ‘Korištenje zajedničkih prostorija, na koji način i kako se troše sredstva iz pričuve, tko donosi odluke i predlaže plan upravljanja zgradom za tekuću godinu, ugradnja razdjelnika, prikupljanje ponuda i odluka o izvođačima radova. Sada samo zamijenite riječi 'prostorija' i 'zajedničke' riječima, recimo, 'poduzeća' i 'javna' ili ugradnju razdjelnika zamijenite upravljanjem autocestom i sve će vam biti jasno. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. I nekoliko nula više u iznosima’, govori Pulić, a Zuber dodaje da su tek naizgled različite teme BDP-a države i budžeta zgrade. ‘Film ukazuje na isti princip. Jedan mikrokozmos identičan je drugom makrokozmosu. S tim da ovaj makro ima veću odgovornost i veću mogućnost utjecanja na mikrorazinu’, kaže Zuber.

Kako je Pulić i sam stanar nebodera u Ulici braće Domany, u priču uvodi svoju obitelj. Kad se već zahuktala izborna utrka, Pulićeva supruga kaže da će se nakon filma ‘možda morati iseliti’. Kako će susjedi vidjeti film tek na ZagrebDoxu, pitanje je kakva će biti njihova reakcija.

‘S obzirom na to da sam u procesu snimanja razvio izuzetnu simpatiju i razumijevanje za poteze naših protagonista te ih nastojao prikazati sa svim njihovim manama i vrlinama, prije svega toplo i ljudski, nadam se da će i oni to prepoznati i da ćemo i nakon prikazivanja filma moći svi skupa na kavu’, kaže Pulić, no priznaje da su u nekim etapama snimanja filma stvari prijetile izbjeći kontroli, što je u filmu i zabilježeno. Publika će to moći vidjeti na ZagrebDoxu 22., 24. i 25. veljače, a za stanare nebodera u Ulici braće Domany, kažu autori, možda će jednom uspjeti upriličiti i open air projekciju. Riječ je o barem tisuću zainteresiranih gledatelja iz nebodera na Srednjacima.