Sretna sam što smo uspjeli izaći na premijeru u studenome, kaže Rajna Racz, jer predstavu 'Nepoznata iz Seine' su počeli raditi prije karantene i izveli je taman kad su se stvari počele jako pogoršavati.

'Svaki dan smo gledali hoće li zabraniti posjete kazalištima. Onda smo bili rasprodani četiri dana zaredom i ljudi su jako dobro prihvatili 'Nepoznatu' jer je ovo spoj koncerta i predstave. A očito je da publici nedostaje kulturni život – i koncert i predstave. Sada, 11. i 12. prosinca, igramo drugi blok predstave i ponovno smo rasprodani. I dalje strepimo i nadamo se da nitko neće završiti u samoizolaciji. Jedino što želim ovoj predstavi je dug život i da publika zatitra sa svijetom. Nadam se da će predstava biti na repertoaru i kada mjere popuste pa da se možda možemo rasplesati na pjesmu Porto Morta koja se nastavlja nakon predstave kao svojevrsni koncert. To smo htjeli napraviti na premijeri, ali nismo mogli, pa čekamo vrijeme da se isplešemo u kazalištu', kaže Racz.

'Nepoznata iz Seine' tragikomedija je Odona von Horvatha o ljudima s ruba društva, pijancima, prosjacima, siromasima, kockarima, uličnim huliganima, probisvijetima, od kojih se rado sklanja pogled. Racz kaže da ju je Horvatovom dramskom tekstu privikla tajnovitost.

'U njegovom tekstu se sve povlači u unutrašnjost dok je vanjsko, grad, i dalje jako prisutno, ali nije izoštreno. To je spoj demonske unutrašnjosti, nasilja i ulice, koja je napravljena kao neka scenografija, lijepo obojena, ali plošna, koja kritizira. Ljudi u ovom komad žele voljeti, ali to im ne uspijeva. Intrigiralo me kako spojiti ta dva svijeta, kako napraviti ulicu koja ruši intimnost likova, kako napraviti unutrašnjost likova koja ruši stvarnost u kojoj žive i onda sve to ispreplesti u glazbi, scenografiji i dramskim situacijama', objašnjava redateljica, čija je predstava osobito posebna po tome što tijekom njenog čitavog trajanja sjajan bend Porto Morto izvodi uživo autorsku, još neizvođenu muziku, koja postaje autentičan zvuk velegrada. No članovi benda nisu tek prateći ukras, nego funkcioniraju kao živi kor koji, kako je rekla Racz, predstavlja svijet pop-kulture i šoubiza, koji upravlja glumcima, ne dopuštajući im da održe dramsku tenziju i koji od svake tragične situacije stvara spektakl'.

S Porto Morto pozornicu dijele Judita Franković Brdar, Marin Klišmanić, Robert Španić i Gloria Dubelj.

'Juditu sam prvi puta upoznala na javnim čitanjima romana Mani Gotovac i kliknule smo. Kad sam razgovarala s Mani oko svojih koncepata, a tada sam radila ispitnu predstavu 'Razmeđe podneva' u suradnji s ITD-om, ona mi je rekla da je Judita savršena za lik žene iz tog komada. Dala mi je njen broj, nazvala sam ju i Judita je pristala. Nisam se iskreno nadala da će ona prihvatiti tu ulogu, ali kroz razgovor smo shvatile da jako slično razmišljamo o kazalištu. Tada je krenula naša suradnja, dijelimo umjetnički senzibilitet, a postale smo i prijateljice. Razvile smo veliko povjerenje jedna u drugu. Kada sam pripremala koncept 'Nepoznate', znala sam da to mora biti Judita, to je bio nastavak suradnje koju smo započele na Akademiji dramske umjetnosti. A sada razmišljamo o daljnjim projektima, imamo jako puno ideja, ali kazalište je mehanizam, tako dok ne pronađemo sve kotačiće, pripremamo te projekte još samo u mislima', kaže Racz kojoj je ovo prva profesionalna režija u kazalištu.

Kazališni prostor se, smatra, više otvorio prema mladima nego što je to bilo prije, kada su stasale neke druge generacije redatelja.

'Postoji jedna zanimljiva nova generacija redatelja i ljudi koji razmišljaju o kazalištu. To su Lea Anastazija Fleger, Marina Pejnović, Tamara Damjanović, Hrvoje Korbar, Paolo Tišljarić, Helena Petković, Natalija Manojlović. I veselim se svakoj njihovoj novoj predstavi jer me zanima u kojem smjeru će se svi oni kao redatelji razvijati', kaže Racz no priznaje da je od režije teško živjeti.

'Treba se poklopiti puno toga, da baš tvoja poetika zatitra s publikom i vremenom u kojem živimo, da se pojedina predstava dogodi u pravo vrijeme i da to određeni bitni ljudi vide i prepoznaju i da zatim imaju povjerenje da ti daju priliku da radiš dalje', kaže.

Na pitanje koliko je teatar otvoren za neke nove ideje, kaže kako ima dojam da se njeguje određena poetika, a da se ne riskira dovoljno.

'Po meni bi se kazalište trebalo više rastvoriti, trebaju nam novi glasovi i treba nam prostor da mladi razviju svoje redateljske poetike i zaista isprobaju stvari. Profesori na Akademiji od početka su nam govorili da je ovo neko čudno vrijeme u kojemu nemamo više pravo na grešku. Ako pogriješiš, pitanje je kad će ti se opet podariti povjerenje. To ne bi trebalo biti tako jer je režija i zanat, ona se uči i treba se brusiti. Ja sam imala sreće, dok sam asistirala, da sam se susretala s ljudima koji su me prigrlili i puno toga naučili, puno smo razgovarali i oni su me ohrabrili', kaže dodajući kako je teatarski prostor u Hrvatskoj, i u svijetu uopće, trenutno u krizi.

'Kriza je duha, pa onda i umjetnosti. Sada su nam potrebne hrabre promišljene režije. Ključno je ponuditi neki svijet koji je konstituiran na ideji. Voljela bih da se kazališne kuće još više okrenu hrabrim repertoarima, a ne da se očekuje da mladi ljudi moraju napraviti hit-predstave. Postoji jako puno trenda u teatarskim prostorima, a kada nešto postane trend, tada svi to žele na svom repertoaru, umjesto da rastvaraju mišljenja i svjetove. Potrebno nam je puno glasova. Sada bi teatarski prostor u Hrvatskoj trebao postati nešto što bismo mogli nazvati Bahtinovim pojmom polifonije', kaže mlada redateljica kojoj je neizvjesno osobito sada, u vrijeme koronavirusa.

'Vrijeme je neizvjesno. Mi nemamo uvjete za rad. Nezavisna scena je u egzistencijalnoj krizi i na rubu gladi. Kazališta ostaju otvorena, ali po suludim mjerama. Ne kažem da one nisu potrebne, ali to se može isplatiti jedino gradskim i državnim kazalištima s ansamblima. Mnogi glumci živjeli su od dječjih predstava, a ta publika i odlasci u škole sada su ukinuti. Ipak umjetnici ne dobivaju mjere pomoći jer predstave se i dalje održavaju, iako većina ne može zadovoljiti uvjete. Tako je i novo kazalište Kunst moralo zatvoriti svoja vrata. Mnoge predstave se otkazuju i glumci i redatelji ostaju bez angažmana.

Osjećam veliku nepravdu i prevaru, jer sve kao ide, ali nitko od toga ne može živjeti, a našli su način kako da ne isplaćuju potpore, iako mnogo mojih kolega ne može platiti niti stanarinu. Nije problem da se nama ne radi, mi svi radimo i dalje, ali se često kulturne radnike optužuje za nerad, iako je jedino što mi želimo - raditi. Ako se želiš baviti ovim poslom, kontinuitet je higijena koja je nužna. Ljuta sam jer, za razliku od nekih drugih zemalja Europske unije, imam dojam da će Hrvatska, bez imalo grižnje savjesti, dopustiti da nezavisna scena propadne. Kazališta sada manje riskiraju nego ikada, umjetničke organizacije ne znaju hoće li dobiti novac na natječajima i koliko, dramske grupe se ne mogu održavati, svaki tjedan otkazuju se predstave, novi kazališni procesi su stresni jer su neizvjesni. Ali i dalje se svi trude, smišljaju nove načine kako doskočiti ovakvim situacijama i preživjeti', kaže Racz.

Ona, dodaje, ima sreće pa je još studentica.

'Ove jeseni diplomirala sam Komparativnu književnost i sada sam upisala doktorski studij na Filozofskom fakultetu. Trenutno sam na diplomskom studiju Kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tako da sam okupirana učenjem i studiranjem i pripremama završnih predstava na ADU. Zaštićena sam jer sam na studiju i ne osjećam pritisak da moram sada raditi novu predstavu i pronaći projekte. Trenutno radim Kamovljevu predstavu 'Katastrofa', koja je nastala prema motivima tri novele 'Brada', 'Stjenica' i 'Katastrofa' te poezije iz zbirke 'Psovka'. To je začudna predstava koja ima kabaretske motive. Nakon toga, ako sve bude po planu, asistirat ću Matiji Ferlinu, te ću raditi predstavu 'Nježnost' u produkciji umjetničke organizacije RUPER. U ljeto bih trebala sudjelovati u velikom projektu na Brijunima u kazalištu Ulysses i s Bornom Vujičićem režirati jednu od epizoda 'Uliksa'. Planova ima puno pa se nadam da će se ostvariti i da će i sljedeća godina biti radna. Uz to aktivno razmišljam o diplomskoj predstavi na Akademiji dramske umjetnosti koju bih voljela početi režirati u jesen. Uvjerena sam da će mi stvari doći kako trebaju, polako, ali sigurno, i da ću biti spremna za njih', zaključuje Racz.