Nije to, kako obično biva, izlazilo prvo u novinama pa onda priređeno za knjigu nego je otpočetka mišljeno kao knjižno štivo. Ta je napomena važna zbog toga što je to bio jedan od načina da se velikoga srpskoga književnika i oca nacije Dobricu Ćosića uopće privoli na susrete i razgovore s autorom Darkom Hudelistom.

A riječ je zapravo o nekoj vrsti predknjige od malone petsto stranica koja je nastala, kako zapisuje autor u samom početku ovoga izdanja, kao dio njegova istraživačkoga projekta s ambicioznim radnim naslovom 'Sukob Hrvata i Srba u 20. stoljeću i slom Jugoslavije, u okvirima svjetske povijest (1922. – 1995.)'. Odmah valja reći da se Hudelist iskazuje kao zanimljiv pričalac i sjajan razgovarač pa je to je svakako jedan od važnih faktora za dobru čitljivost predmetnoga štiva u kojem često nije bilo lako otvoriti Dobricu Ćosića, na neki način, medija ove knjige. Autor tako mora ozbiljne razgovore voditi i s drugim važnim sugovornicima za njegovu generalnu temu da bi otvorio pojedine važne teme u Dobrici Ćosiću.

Tako razgovara autor s filozofom praksisovcem Mihailom Markovićem oko famoznoga Memoranduma SANU provjeravajući ulogu Ćosića u tome pa otkriva, usuprot općem mišljenju, da Ćosić, jedan od inspiratora tog za objavu srpskog nacionalizama bazičnoga dokumenta, baš i nije imao u njemu posebna utjecaja. Razgovara Hudelist, primjerice, i s Latinkom Perović oko nekih tema, s povjesničarom Đorđem Stankovićem, s mnogim kolegama istaknutim novinarima i publicistima pa s političarima aktivnim u doba prije kraja Jugoslavije kao što je Borisav Jović, nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, a i jedan od predsjednika istoga, prije kraja Jugoslavije.

Primjerice, s njim je razgovarao o tome kako je on prikazao ulogu Dobrice Ćosića u knjizi 'Posljednji dani SFRJ', a čime je bard bio veoma nezadovoljan. U svom istraživanju, naime, Hudelist je čak na neki način znao biti i svojevrsni odvjetnik Ćosićev.

Tom prilikom za Jovića pregnantno sažima za što se je Ćosić, po njegovim riječima, zalagao u doba velikoga raspada Juge pa kaže da je on bio za plebiscit ili referendum naroda kao najbolji mogući način osamostaljivanja jugoslavenskih naroda (ali ne i republika, čije avnojske granice nije priznavao), a kad se raspad već konkretizirao - u ratnim razaranjima - da je za Srbe u Hrvatskoj tražio autonomiju. Drugo je bilo da se Ćosić nije u prvoj polovici 1990. slagao s predsjednikom Srbije Miloševićem, koji je u to vrijeme bio još jugoslavenski opredijeljen (naravno, na njegov način) pa za plebiscit nije htio ni čuti. No, kaže Hudelist, i da Ćosić nije znao pravno-politički objasniti kako bi se taj njegov plebiscit naroda u praksi proveo. Navedeni primjer pokazuje kako je studiozno Hudelist karakterizirao i precizirao manje poznate strane Ćosićeva političkoga lika.

Također u zanimljivu njegovu pisanju o pisanju doznaje se da je pregledavao sve važne arhive u Beogradu i Zagrebu u tih pet godina, a u koje često nije bilo lako ući, a još manje u njima doći do mnogih važnih materijala. To koliko se i kako se posvetio svojoj rečenoj velikoj temi Sukob Hrvata i Srba, dâ se zaključiti i po tome kako je pronalazio razne načine za otvaranje najdubljih zakutaka Ćosićeve komplicirane i, najblaže rečeno, čvrsto zatvorene osobnosti. U svim tim susretima i razgovorima upotrebljavani su različiti manipulativni trikovi iskusna razgovarača, zagovorača i, zašto ne reći, zavođača. Ali ni Ćosić nije bio bez svojih razvijenih tehnika otpora u izbjegavanju ili zaobilaženju tema dok se ne bi u nekom trenu naprosto morao otkriti, jer je stekao povjerenje i čak postao prijatelj s neumoljivo ustrajnim, ali i senzibilnim ispitivačem.

Stoga je Hudelist očito morao u opsežnim pripremama pročitati sve važnije knjige, tekstove svoga ispitanika, kao i knjige i mnogobrojne druge tekstove o njemu. Posebice je dobro prostudirao roman 'Bajku' koju i Ćosić smatra svojim najvažnijim djelom, pa je iz njega pomnom analizom došao do mnogih ulaza u višeslojni psihoportret čovjeka, književnika i političara Dobrice Ćosića.

Jedna od metoda koja se pokazala efikasnom pri analizi književnih tekstova bilo je traganje za ključnom riječi pa je tako Hudelist i pronašao riječi koje se ponavljaju kao što su 'stid' i 'vreme' i onda pitanjima o tim pojmovima počeo je prvi put zbiljski otključavati Ćosića. Na taj način Hudelist je otkrio čak i suicidalnu crtu u sugovorniku karakteru koju je on priznao, ali i objasnio kako i zašto je prevladava. Na sličan način razotkrivao je i sav svoj politički i životni credo. Pa tako, što god o njemu mislili literarni poklonici ili negatori, hrvatski ili srpski nacionalisti, potpuni neutralci prema njegovu liku i djelu, jedno je sigurno, doznat će na zanimljiv način toliko o njemu nepoznatih činjenica da će htjeli ili ne morati barem malo promijeniti mišljenje o neprijepornome srpskom bardu.

Naslov ove knjige 'Moj beogradski dnevnik' može se učiniti neatraktivnim, čak neodgovarajućim, ali pisalačka forma Hudelistova, zaista je ponajviše dnevnička pa zato naslov i može biti adekvatan. On, naime, zapisuje i mnoge naoko sasvim sporedne dnevne događaje, kao što su kako je i gdje dogovarao susrete, kako je pripremao taktike ulaza u razgovore, čak i kako je opremao stan u Beogradu, ulice kojima je prolazio pa i što je jeo i pio na sastancima u restoranima na splavima na Ušću. Ukratko, sve ono što je atmosferom obojilo njegove petogodišnje radne odlaske u Beograd, a što je on znao zanimljivo prezentirati čak i uz autorske fotografije koje također nemalo pridonose uvjerljivoj dokumentarnosti.