Dvorana Lisinski, a s njom i zagrebačka publika, već neko vrijeme nemaju sreće s gostovanjima velikih pjevačkih imena. Prvo je Elina Garanča, latvijska mezzosopranistica, čak dvaput otkazala najavljene datume prošle sezone, a potom je u sredini aktualne sezone nastup otkazala i talijanska sopranistica Barbara Frittoli. Taj negativni slijed bitno je popravio subotnji recital glasovite talijanske pjevačice, koja je u drugom pokušaju ipak stigla do Hrvatske, dok je za neodržan Garančin koncert upravo ponuđena zamjenska varijanta, točnije nastup Elene Moşuc, koji se ima održati krajem rujna
Domaća publika vjerojatno najsvježije pamti Barbaru Frittoli po ulozi Donne Elvire iz live prijenosa nove produkcije Mozartovog 'Don Giovannija' u njujorškom Metropolitanu.
No njeno je ime već petnaestak godina blisko vezano prije svega uz Mozartove i Verdijeve role na pozornicama kako Meta, tako i Scale i Covent Gardena, uz redovite suradnje s Riccardom Mutijem i Claudijom Abbadom. Unatoč tome što mahom nastupa u tzv. mainstream opernom repertoaru, u kojem po definiciji uvijek vlada povelika gužva pjevačkih imena, Barbaru Frittoli se generalno drži jednom od darovitijih umjetnica svoje generacije.
Najsažetije rečeno, zagrebački nastup nedvosmisleno je potvrdio njen uzorit renome na opernoj sceni današnjice. Program koncerta ponudio je neke od poznatijih ulomaka sopranske literature.
Prvi dio je tako bio posvećen francuskom lirskom repertoaru, ulomcima iz Bizetove 'Carmen', Massenetove 'Thaïs' i Gounodovog 'Fausta', dok je drugi dio donio tzv. zlatne standarde talijanske operne literature, arije Puccinijevih heroina Tosce, Manon Lescaut i Cio-Cio San iz 'Madam Butterfly' te Verdijeve Leonore iz 'La Forza del destino'.
Neovisno o tome radi li se o lirskom ili o spinto repertoaru, o prpošnoj Margaretinoj ariji iz 'Fausta' ili o zrelom patosu Leonorine arije 'Pace, pace, mio dio!', razvidne su bile sve komponente koje su Barbaru Frittoli gurnule u prvi rang vokalnih interpretkinja današnjice.
Brižno njegovana legato fraza, ujednačenost registara i dinamičke gradacije s posebno efektnim pianom uokvireni su dubokom muzikalnošću i osjećajem za stil. Istina, njeno bi se pjevanje bez mnogo dvojbi moglo označiti kao tehnički uzorito, stilski dosljedno i primjereno, interpretativno uvjerljivo, dok je njen scenski nastup odavao bogato iskustvo na pozornicama. No možda je važnije primijetiti njenu inherentnu sposobnost da snažno angažira slušatelja, da imanentno komunicira s njim, čak i u okviru konvencionalno postavljenog recitala.
U pratnji veoma solidnog talijanskog sastava I Solisti del Teatro Regio di Parma pod ravnanjem Sergija Pellegrinija, koji je u predasima odsvirao nekoliko opernih uvertira i preludija, koncert Barbare Frittoli bio je vjerojatno najelegantniji način za okasnjeli završetak sezone u Lisinskom.
