'Saša i Filip odlaze u Gorski kotar za vrijeme karantene. Saša napokon ima vremena razmisliti kako se zaista osjeća vezano uz njihov odnos,' logline je kratkometražnog, studentskog filma 'U šumi' mlade riječke redateljice Sare Grgurić. Puno se o njezinom radu govorilo prošle godine, kada je 'U šumi' osvojio nagradu Zlatna kolica u kratkometražnoj konkurenciji ZFF-a. Taj njezin film - u kojemu glavne uloge tumače izvrsni Lana Meniga i Josip Ledina - inače je i prvi hrvatski koji tematizira pandemiju koronavirusa, u kojemu vidimo ljude s maskama na licu i sl. Još jedna zanimljivost jest da je 'U šumi' u cijelosti sniman na filmsku traku. S redateljicom Sarom Grgurić smo o svemu porazgovarali baš tijekom njezina boravka u Francuskoj, na Poitiers Film Festivalu, gdje s glumcem Josipom Ledinom ovih dana opet predstavlja svoj film međunarodnoj publici. U razgovor se uključio i producent njezina filma, Mihael Šandro.

Nakon Zlatnih kolica na ZFF-u i nagrade Nest u San Sebastianu (i još poneke nagrade), tvoj film 'U šumi' nagrađen je nedavno i pred 'tvojom' publikom, na STIFF-u u Rijeci. Kakav je bio osjećaj u svom gradu prikazati film, a zatim i primiti nagradu?

Bili smo jako sretni što će film biti prikazan na STIFF-u, ipak je to super festival s odličnom selekcijom svake godine, a i odvija se u meni najdražem Art Kinu. Domaća publika je ipak domaća publika, a također je i cijela moja obitelj imala priliku napokon pogledati film u kinu. Da stvar bude još ljepša, a trema još veća, film je sniman u rodnoj kući moga djeda koji je na dan prikazivanja filma na STIFF-u slavio svoj 84. rođendan. Cijeli dan me hvatala trema i veliko uzbuđenje, ali je prikazivanje filma prošlo super. Moji su bili jako sretni i uzbuđeni i bilo mi je jako drago da baka i deda gledaju svoju kuću na velikom platnu i smiju se i vesele. A onda još i nagrada. Jako sam sretna jer su u žiriju bili filmski profesionalci čije radove i mišljenje jako cijenim pa je cjelokupna situacija s rodnom Rijekom, obitelji, djedovim rođendanom pa na kraju i nagradom učinila STIFF jednim od najposebnijih festivala.

Film nas odvodi u naoko idiličnu situaciju gorskokotarske izolacije tijekom pandemije koronavirusa. Zašto si film odlučila smjestiti baš u Gorski kotar? S obzirom na radnju filma, koja prati dvoje ljudi zatočenih u vlastitoj rutini, dojam je da bi prvoloptaški izbor lokacije za snimanje te i takve radnje ipak bio neki otok.

Nakon potresa u Zagrebu i usred lockdowna u cijelome svijetu, vratila sam se doma na duže vrijeme. S obzirom na to da sam u djetinjstvu cijelo ljeto provodila u Gorskom kotaru, a tijekom pandemije smo se svi više manje vraćali svojim domovima, htjela sam da mi to bude početno polazište filma. Saša i Filip odlaze u Gorski kotar u rodnu kuću Sašine obitelji. Povratak ‘kući’ otvara u Saši sve više pitanja i nesigurnosti glede odnosa s Filipom. Zbog velikog manjka komunikacije, ona se s njime osjeća nesretno, zatočeno i frustrirano. Pokušava ‘pobjeći’ na mjesta koja njoj predstavljaju nešto intimno i posebno, mjesta koja su prostrana i koja daju dojam velike slobode, premda ju u tom trenutku, iz više razloga najmanje ima. Ponekad nas mjesta u kojima se osjećamo najsigurnije tjeraju da postanemo iskreni sami prema sebi i da si postavimo velika pitanja. Upravo zato sam odabrala Gorski kotar. Htjela sam da Saša kao glavni lik osjeća ono što ja osjetim kada dođem u Gorski kotar i da osjećaj slobode koju pruža priroda, u Saši pokrene lavinu emocija i osjećaj zatočenosti s Filipom. Otok se čini kao da nemaš gdje pobjeći jer si okružen morem sa svih strana i to je zaista predoslovna metaforika za suptilnost koju sam htjela u filmu. No u Gorskom kotaru oko Saše su šume, livade i jezero. Ona ima gdje pobjeći; ali Filip ju uvijek nađe - ona mora shvatiti da je došao kraj.

Što ti pruža forma kratkog filma u smislu filmske poetike i naracije?

Kratki film je odlična forma za eksperimentiranje i istraživanje. Mislim da pruža zaista mnogo u smislu filmske poetike i odličan je poligon za razvijanje interesa za dugometražni film. Narativno dozvoljava da budeš suptilan i da se igraš malim detaljima ljudskih života. U kratki film stane jako puno, ali i jako malo, na tebi kao autoru je da odabereš kojim smjerom želiš ići.

Svoj prvi kratki film 'Kože' snimala si u gerilskoj produkciji 2017. godine. Kako se prisjećaš rada na tom filmu, što ti je to iskustvo donijelo?

Pri upisu na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu za smjer Filmske i TV režije morate, između ostalog, priložiti kratki film koji ste režirali. 'Kože' su moj prvi kratki igrani film u kojem nisam imala nikakvog znanja, ali sam imala ogromnu motivaciju, želju i intuiciju da ga snimim i da imam film za prijemni. To je bio moj prvi do kraja napisan scenarij i do kraja snimljen i smontiran film. Nisam znala ljude koji se bave filmom niti puno mladih koji imaju slične afinitete osim Karla Markovića koji mi je bio super prijatelj i koji je na 'Kožama' radio sve ono što ja nisam. Između nas dvoje bili su podijeljeni svi najbitniji sektori na filmu. Imala sam velike sreće što sam upoznala fenomenalne dečke koji su odlučili pristati glumiti na filmu iako nisu nikada u životu stali pred kameru, niti su imali ikakve afinitete za glumu, a režirala ih je cura koja nije imala iskustva u režiranju glumaca na filmu. Također, bilo je tu jako puno mojih prijatelja koji su nas razvozili, nosili nam hranu, snimali zvuk, bili s nama do pet ujutro na snimanjima. Puno ljudi sam vukla za rukav, ali skoro svi su izašli u susret (npr. Filmaktiv sa savjetima i prostorom) i pomogli mi da napravim ono što sam i naumila. Vjerojatno je svima bilo dosta slušanja o tome kako želim biti redateljica pa su sve napravili da upišem ADU (smijeh). Na kraju sam s tim filmom i upisala studij. Rad na 'Kožama' me stvarno jako puno toga naučio. Imala sam vatreno krštenje iz kojeg sam jako puno iskustva prenijela na daljnji studentski rad. Danas se sjetim filma s osmjehom na licu. Iako tu ima tehničkih poteškoća, film je zaista iskren rad i to se vidi. Ponosna sam i zahvalna svima koji su mi pomogli snimiti 'Kože'.

Film 'U šumi' o kojemu govorimo bio je tvoj završni rad na preddiplomskom studiju filmske režije na ADU. Što ti je donijelo obrazovanje na ADU, kako se osvrćeš na rad s profesorima i kolegama tamo?

S obzirom na to da nisam imala znanja i iskustva kada sam upisala ADU, mogu reći da mi je takva vrsta obrazovanja donijela puno toga. Najbitnija stavka su svakako filmske vježbe kojih na preddiplomskom ima dvije po semestru i koje ti omogućavaju da pod ‘staklenim zvonom’ isprobavaš svoje ideje, griješiš, učiš i sakupljaš iskustva. Također, jedna od najbitnijih stavki koju ti ADU nosi je umrežavanje. Tijekom školovanja ‘prisiljen’ si raditi sa studentima, kolegama različitih odsjeka (montaža, snimanje, produkcija, gluma itd). Kroz suradnje na vježbama shvatiš s kime želiš nastaviti raditi dalje, a s kime želiš držati samo prijateljski odnos, bez budućih suradnji. Isto je i s profesorima, kroz godine shvatiš čiji afiniteti ti odgovaraju pa ćeš njihove savjete poslušati, a čije nećeš. U svakom slučaju ADU je specifična škola u kojoj se sve temelji na metodi pokušaja i pogreške; bilo u suradnjama ili u vlastitim radovima.

'U šumi' je prvi hrvatski film koji se bavi pandemijom, u kojemu vidimo ljude s maskama na licu i sl. Obično kažu da mora proći neko vrijeme od takvih događaja epske naravi kako bismo ih mogli umjetnički interpretirati. Što misliš o toj tvrdnji i je li te to na neki način opterećivalo, da snimaš takav film u špici te ere?

S obzirom da je ideja za film došla tijekom lockdowna, sve oko mene nagoviještalo je smak svijeta pa se nisam previše opterećivala time jesmo li prvi, jedini i je li vrijeme za govoriti o ovoj temi. Nama se ubacivanje COVID elemenata činilo posve logičnim i vrlo bitnim za stavljanjem u kontekst odnosa glavnih likova (npr. upravo zbog lockdowna možemo izbjeći prvoloptašku lokaciju otoka). Također, mislim da smo to proveli dovoljno suptilno da ne bude u prvom niti drugom planu, a opet da ostane zapisan trag nečega što je obilježilo cijeli svijet te stavi još jedan sloj u filmu. Kada smo dobili etiketu ‘prvog hrvatskog filma na temu pandemije’, bilo mi je malo neugodno jer uopće nisam o tome razmišljala na taj način i ipak se radilo u studentskom filmu koji je bio stvoren u uvjetima koje je, po meni, bilo nemoguće ignorirati. Danas sam sretna, jer će meni film za 50 godina biti prekrasna uspomena na ono što smo proživjeli.

Film ste snimali na filmsku traku. Otkud ideja za takvo što i što vam je traka donijela, osim uvećanog budžeta za film?

Sara Grgurić: Mihael je u trenutku razvijanja ideje za film živio u Kopenhagenu i bio je moj veliki savjetnik i poticaj da ipak snimam film, bez obzira na lockdown. S obzirom na to da sam znala da želim snimati u Gorskom kotaru s prijateljima i da ću sigurno za glavnu lokaciju koristiti rodnu kuću mog djeda, ispalo je da nećemo imati toliko velikih financijskih troškova (bili smo naivni i neiskusni). Tu se uključuje Mihael s prijedlogom da snimimo 'U šumi' na filmsku vrpcu. Ta ideja mi se činila odličnom jer je, između ostalog, atmosfera koju sam htjela postići bila ono što se dobije snimanjem na film, ali ipak sam bila dosta skeptična jer sam znala da nemamo dovoljno novaca niti iskustva i da to uključuje neke međunarodne suradnje (u Hrvatskoj nema laboratorija za razvijanje filmskih rola, role se moraju kupovati u inozemstvu, a mi u tom trenutku nismo mogli niti u drugu općinu otići). Na svu sreću, Mihael je bio ustrajan i počeo tražiti ponude diljem Europe, a ja sam zaključila da je vrijeme da ga se promovira u producenta filma.

Mihael Šandro: Snimanje na vrpcu je također donijelo i dodatne komplikacije poput putovanja u Prag za vrijeme pandemije (jer nismo htjeli prepustiti vrpce kurirskoj službi), kao i dodatne zadatke na setu. No, mislim da se u svakom slučaju isplati snimati na film. Danas, pored svih digitalnih kamera, često se zaboravlja na film, no mislim da filmska vrpca, koliko god komplikacija nosila sa sobom i dalje daje sliku koja se jednostavno ne može dobiti digitalnim snimanjem. Svi problemi se brzo zaborave kada se vidi digitalizirani materijal snimljen na vrpcu.

Sara, kako ti je bilo raditi s mladim glumcima koji u filmu imaju i jednu erotsku scenu?

Lana i Josip moji su super prijatelji tako da sam s njima imala odnos povjerenja i prije snimanja. Scenarij se razvijao postepeno, krenuli smo od neke moje ideje i osjećaja koji želim provući kroz film. Pročitali su jako puno verzija scenarija i savjetovali me, a zaključak da je erotska scena potrebna došao je na kraju. Zajedno smo shvatili da kako bi ono što suptilno gradimo kroz cijeli film izašlo na površinu, treba nam upečatljiva scena njihovog odnosa koji mora biti kroz fizički kontakt, odnosno kroz seks. Drago mi je da je ta scena došla zajedničkom odlukom tako da su svi znali zašto je ona potrebna i što ćemo dobiti njome. Lana i Josip su odlični mladi glumci, prije svega profesionalni i talentirani tako da je snimanje te scene možda bilo i jedno od jednostavnijih.

Film prikazuje urušeni odnos između dvoje ljudi, ali o kojemu se ni na jedan način ne progovara, osim gestama. Postoji li generacijski problem nekomuniciranja ili misliš da je on transgeneracijski?

Glavni temelj filma upravo je nekomunikacija. Nekako mi se čini da je čest slučaj u odnosima da se puno priča, a ne kaže mnogo. Mislim na način da smo spremni s partnerima razgovarati o malim stvarima, dnevnim događanjima ili drugim ljudima, ali ako imamo problem, radije ćemo ga prešutjeti jer ‘proći će’. Tako problemi rastu, a kada dođe do eskalacije u većini slučajeva je prekasno. Ne želim sada ulaziti u nepotrebne analize, ali svakako je takav odnos i Saše i Filipa. S jedne strane imamo deverbalizaciju problema, frustraciju i rast nezadovoljstva (Saša), dok s druge strane imamo ignoriranje i izbjegavanje problema te ulazak u rutinu (Josip). Osobno smatram da je to danas vrlo čest problem u odnosima pogotovo među nama mladima. To je vrlo opasno, čak i psihički nasilno prema nama samima, ali i prema drugome. Ono što je meni problematično jest da je nažalost popularno mišljenje (koje se polako, ali sigurno mijenja) da je nasilje samo ono što se vidi. U filmu pokušavamo osvijestiti i problematizirati drugi vid nasilja, onaj nevidljivi i potaknut kroz nekomunikaciju, koji je također bitan i poguban za oba partnera.

Mihael, tvoj rad poznajemo iz skate filmova… Što te gurnulo u smjeru igranog filma? Koji su to produkcijski izazovi na koje si naletio, a da ih nisi bio svjestan iz svoje ranije produkcije skejterskih filmova? Želiš li se zadržati u igranim filmovima i u kojim ulogama se vidiš?

Mihael Šandro: Produciranje igranih filmova je vjerojatno najteži posao kojim sam se ikada bavio. Organizacija neorganiziranih skejtera je daleko manje zahtjevna od 12-satnih snimanja gdje je uključeno 20-ak ljudi i nema puno predaha. U projekt sam se uključio sasvim slučajno, Sara je radila već neko vrijeme na filmu, a ja sam uvjeravanjem da ga treba snimiti na filmsku vrpcu nekako završio u producentskoj stolici. Moram priznati da, koliko god je to bilo zabavno iskustvo, ostavio bih taj posao nekome drugom i vratio se neorganiziranim skejterima (smijeh). Ipak, ostavit ću otvorenu mogućnost da jednog dana izrežiram igrani skejterski film, a da ga Sara producira.

Što je iduće za tebe Sara, snimaš li što ili trenutno 'samo studiraš'?

Trenutno sam na drugoj godini diplomskog studija igrane režije na ADU, a to znači da pripremam svoj završni igrani film i ‘samo studiram’. S obzirom na to da se bliži kraj mog studiranja počela sam razmišljati što želim raditi profesionalno, te polako razvijati nove ideje za film. Još ćemo vidjeti što će biti s tim idejama pošto želim fokus imati na završnom filmu, ali imam osjećaj da sve više naginjem povratku doma (u filmskom smislu) i snimanju u Gorskom kotaru, Grobniku i Rijeci.