'Nasilje svi razumiju' - jedna je od misli iz filma 'Gladijator' II redatelja Ridleyja Scotta koja uistinu ima univerzalnu razumljivost. Neovisno je li izgovorena u kontekstu gladijatorskih obračuna koje u starorimskom Koloseju oduševljavaju carsku svitu i desetine tisuća pučana, ili u kontekstu novih i razbuktanih sukoba u 21. stoljeću koje preko medija prate milijarde gledatelja. Stoga je možda najveća vrijednost nastavka Scottova povijesnog spektakla iz 2000. koji je, među ostalim, osvojio nagradu Oscar za najbolji film te još četiri priznanja Američke filmske akademije postavši planetarnim kinohitom, ekranizirana transgeneracijska datost da je čovječanstvo unatoč silnom civilizacijskom i tehnološkom razvoju, bilo i ostalo suočeno s nasiljem kao neizbježnim načinom upravljanja sukobima. U gladijatorskim igrama u Starom Rimu žrtvovani su pripadnici poraženih vojska i naroda, a vlastodršci su ih organizirali kako bi glavnini počesto nezadovoljnog stanovništva pružili zabavu uz krilaticu panem et circenses, sve dok 'kruha i igara' u konačnici nije bilo dovoljno za održavanje glomaznog carstva poklekloga pred unutarnjim lomovima i vanjskom najezdom.

Koliko je situacija danas drukčija? Dovoljno je popratiti vijesti od američkih izbora do ratova u Istočnoj Europi te na Bliskom istoku. Radikalna banalizacija politike, kao i radikalno ratno nasilje suvremeni su odjeci onoga što se zbivalo u jednoj od kolijevka europske civilizacije. Upravo je to suptilno provučeno kroz prvi 'Gladijator, snimljen i prikazan na prijelazu tisućljeća kada se još uvijek mislilo da je ono što se zbivalo ne samo u Starom vijeku, nego i samo par desetljeća unazad, stvar prošlosti. Četvrt stoljeća kasnije realiziran je 'Gladijator II' koji je sa svojim (para)povijesnim interpretacijama kudikamo kompatibilniji u vremenu u kojem ga se u kinima gleda. Tko zna, možda u određenim paralelama postane i vizionarskim radom jer je sve više suvremenih 'carevina' na svijetu, ma koliko se njihovi vladari skrivali iza ceremonijalnih i narodnih demokracija. Čak i one funkcionirajuće demokracije nisu u značajnom dijelu svoga biračkog tijela nesklone carističkom obnašanju vlasti. Možda ne stalno, nego 'samo jedan dan'.

Nasilje koje svi razumiju

A o 'nasilju koje svi razumiju' u drugom 'Gladijatoru' govori gospodar boraca u rimskom amfiteatru koji preko svoga novog najboljeg borca želi postati, kako će to pokazati razvoj događaja, i novim gospodarom Starog Rima. To je Makrin, tumači ga Denzel Washington, dok je njegov novi štićenik Lucije Ver, u izvedbi Paula Mescala, ujedno novi središnji lik filma Ridleyja Scotta. Prva usporedba njegova rada iz 2000. s ovogodišnjim nastavkom pokazuje da je gotovo prepisan izvorni zaplet uz nimalo ohrabrujuć osjećaj već viđenoga od samog početka. I dok su na prvom filmu zajedno radili scenaristi David Franzoni, John Logan i William Nicholson, za svoj izvorni tekst nominirani za Oscara, spretno spojivši priču o osveti s ostavštinom klasičnih povijesnih akcijskih drama 'Spartak' iz 1960. Stanleyja Kubricka i 'Pad Rimskog Carstva' iz 1964. Anthonyja Manna, novi je rad scenaristički uobličio David Scarpa s kojim je Scott surađivao i na svom prošlogodišnjem ostvarenju 'Napoleon'. Redatelj je imao popriličan utjecaj na završni tekst, ali ni spomenuta suradnja na filmskom životopisu francuskog vladara i vojskovođe nije dala željeni rezultat. Tako je i s 'Gladijatorom II'.

Osjećaj predvidljivosti temeljni je problem filma jer se manje-više sve ponavlja iz inicijalnog rada. U njemu je glavni junak bio izmaštani starorimski general Maksimo kojega je zbog hrabrosti i čestitosti tadašnji car Marko Aurelije, nakon uspješno vođene bitke protiv Germana, predvidio za svog nasljednika, odnosno za protektora prema uspostavi poštenije vlasti. No, poremećeni je i ljubomorni carev sin Komod željan svevlasti ugušio oca, dao smaknuti Maksima i njegovu obitelj, ali je nesuđeni protektor uspio pobjeći te se nakon sužanjstva i obuke u redovima gladijatora pojavio u Koloseju spreman osvetiti voljene te ubiti Komoda. Pritom mu je pomogla stara ljubav, careva kći i Komodova sestra Lucila čiji je sin Lucije Ver zapravo Maksimovo dijete. 'Gladijator II' ima doslovce isti slijed zbivanja, ali uz druge ili čak iste likove. Lucija Vera majka je kao dječaka nakon Maksimove smrti u areni poslala daleko od Rima, a on je na sjeveru Afrike u Numidiji stasao u odvažnog ratnika i vjernog supruga također ratnice Arišat. Odnarođen od svoga rimskog podrijetla i prezirući majku koja ga je navodno odbacila, Lucije također postane robom i gladijatorom nakon što Numidiju pokori rimski general Marko Akacije. Brigu o Luciju preuzima Makrin koju u mladom i ubojitom borcu vidi svoju priliku u Koloseju i sjedištu carstva, a kojim vladaju, treba li uopće reći, poremećena braća Geta i Karakala. Okrivljujući generala i careve za smrt svoje supruge, Lucije priprema osvetu.

Jednodimenzionalni likovi

Mada ni prvi Gladijator u smislu priče nije ponudio ništa novo, naprotiv u njemu su reinterpretirani događaji iz filmskih klasika iz 1950.-ih i 1960.-ih kada su publiku u kina privlačili raskošno producirani hollywoodski spektakli o Starom vijeku, Ridley Scott riskirao je s oživljavanjem žanra u potpuno novim društvenim i medijskim okolnostima, promišljeno iskoristio mogućnosti novih filmskih tehnika i vizualnih efekata te, što je najvažnije, cijeli rad prožeo snažnom dramom usredotočujući se na profilaciju likova i njihove međusobne odnose. U prvom 'Gladijatoru' dominiraju tako osjećaji i iščekivanje katarze, protagonisti i antagonisti na čelu s Maksimom kojega glumi oskarovac Russell Crowe i Komod u interpretaciji Joaquina Phoenixa optimalno koriste tekst koji imaju, dok su također raskošna produkcija i postprodukcija sustavno u službi pripovijedanja. U novom 'Gladijatoru' situacija je obrnuta. Gotovo nema lika koji je dvodimenzionalan, osim generala Marka Akacija čiji je tumač Pedro Pascal uvjerljivo najbolji u filmu i čiji bi karakter i sudbina - od patriota na bojnom bolju do žrtve izdaje u dvorskim intrigama - puno više odgovarao središtu priče.

Ovdje je središnji lik Lucije Ver dominantno plošan i svojim odlikama teško generira zbivanja. Ponovno osvetnik zbog obiteljske tragedije te ponovno borac u amfiteatru zbog te traume, on poprilično teško izaziva empatiju što zbog manjka nijansa u njegovoj karakterizaciji, što zbog nekih posve neobrazloženih postupaka, kao što su oni prema majci koju nije vidio godinama. Inače izvrsni irski glumac Paul Mescal ('Poslije sunca', 'Stranci') ovdje je podalje od finoće i uvjerljivosti u svojim ranijim ulogama jer je sveden na lik koji je primjereniji kakvoj računalnoj igri prepunoj nasilja nego li koliko-toliko izbalansiranoj drami kakva nužno treba biti priča inaugurirana u prvom 'Gladijatoru' i njegovom nastavku. Taj nedostatak emocija, dramskih elemenata i likova koji će biti više od pukog zadovoljavanja rastera pozitivaca i negativaca, u prvi plan stavlja redateljevu potrebu da drugi film bude još spektakularniji i vizualno ekstravagantniji od prethodnika. Tako su gladijatorske borbe u novom radu postale 'film u filmu' pri čemu borce de facto osuđene na smrt sada dočekuju krvoločni pavijani koji kao da su preuzeti iz nekoga ne osobito ozbiljnog znanstveno-fantastičnog horora, zatim nosorozi (prizor koji je, srećom, zbog financijskih razloga ispao iz prvog filma), te morski psi kada se Kolosej pretvori u bazen pomorske bitke. Da je zaplet s likovima u njemu iole čvršći i manje predvidljiv, ovakvi bi slasher prizori djelovali manje ridikulozno, neovisno o tome koliko ih podržavaju povijesne činjenice ili ne. Uostalom, žanr povijesnog spektakla ne mora biti vjerno prenošenje povijesti na veliki ekran. Ključno je izabrati i ekranizirati ono što je filmično te pomno zaokruženo u vlastitoj cjelini.

Scott je u pravu

Ta se cjelina u novom 'Gladijatoru' teško uspostavlja jer su nosivi likovi priče u biti nedovoljno iznijansirani. I dok je na strani protagonista Lucije Ver sjena svog oca Maksima, na strani je antagonista puno veća gužva nego li u prvom filmu jer ih je sada očito moralo biti više, a odreda su slabiji od Komoda Joaquina Phoenixa. Carevi Geta i Karakala (glume ih Joseph Quinn i Fred Hechinger) djeluju kao da su preuzeti iz stripova o Asterixu i Obelixu, a potencijalno najintrigantniji lik u priči Makrin ograničen je neelaboriranom profilacijom, kao da u njoj nešto nedostaje, te posebice naglom preobrazbom u drugom dijelu filma. Tako je i njegov glumački pandam iz prvog 'Gladijatora' Oliver Reed kao Proksimo još jedan adut na strani prvoga Scottova rada. Na sreću, u oba filma Connie Nielsen kao Lucila potvrđuje svoj izbor za lik plemenitašice nesretne kobi, a tu je i legendarni Derek Jacobi ('Ja, Klaudije') kao senator Grakho čija pojava govori sama za sebe. S obzirom da su mu prethodna dva filma radnjom smještena u prošlost, uz 'Napoleona' i 'Posljednji dvoboj', doživjeli razočaravajuć prijam u kinima, Ridley Scott novim 'Gladijatorom' računa da je na akciju i nasilje fokusiran film mamac za publiku. Tu je u pravu.