Na koricama nove knjige Andreje Zlatar 'Rječnik tijela' (Naklada Ljevak) možete pročitati svojevrsno upozorenje: 'Ova knjiga, naravno, nije rječnik tijela. Pravi rječnici tijela složeni su višestruki, gotovo leksikografski pothvati od najmanje tisuću stranica, opremljeni multidisciplinarnim teorijskim aparatom i poduprti obuhvatnim bibliografijama.'

Odmah slijedi i dodatno objašnjenje: 'Naslov ove knjige očigledno valja shvatiti u drugačijem, možda naprosto 'užem' smislu: nastala je pisanjem , razmišljanjem i pripovjednim kruženjem oko niza pojmova koji su vezani uz tijelo, kao što su dodir, privlačnost, odbojnost, starost, bolest, silovanje, autodestrukcija.' No kada se pomalo zaroni u stranice 'Rječnika tijela' ugledne sveučilišne profesorice i kulturne aktivistice Andreje Zlatar, jasno je da je riječ o tekstu koji je prvenstveno duboko intiman.

To je potvrđeno i na predstavljanju knjige u knjižnici Bogdana Ogrizovića, gdje je, unatoč popriličnoj gužvi za jednu književnu promociju, vladala prijateljska, pa čak i intimna atmosfera.

O knjizi Andreje Zlatar govorile su njene kolegice Lada Čale Feldman, Helena Sablić Tomić, urednica Nives Tomašević te sama autorica. Ulomke iz teksta je ekspresivno, ali i s odgovarajućom dozom opuštenosti, čitala glumica Nataša Dorčić, a u njima se vidi da se autorica u ovoj knjizi na neki način i neustrašivo ogolila pred čitateljima.

S druge strane, 'Rječnik tijela' ima svoju malu bibliografiju, uredno navedenu na kraju knjige, u kojoj su navedene knjige kojima se Zlatar, na ovaj ili onaj način, služila pri pisanju. Tu se mogu naći neki teorijski tekstovi, no i romani hrvatskih književnica kao što su Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, a koje su autorici bile inspiracija ili polazna točka za vlastite dvojbe i njihovo rasvjetljavanje.

Urednica Nives Tomašević 'Rječnik tijela' svrstala je u esejistiku, no svi su se složili da se ovaj tekst opire jednostavnoj žanrovskoj kategorizaciji, jer sadrži i književno obrađivanje stvarnosti, kao i teorijsko razmatranje iste. Andrea Zlatar naglasila je da joj je jedan od ciljeva pri pisanju bio pobjeći od akademskog diskursa 'jer s njime nemate puno čitatelja, a i negativne kritike vas ne mogu povrijediti jer baratate s argumentima'.

Ova knjiga je zato ispala zapisani preslik autoričinog načina razmišljanja, u kojem se miješa akademsko i teorijsko s osobnim, ponekad melankoličnim, ponekad autodestruktivnim, ali uvijek vrlo iskrenim. 'S vremenom sam odlučila pisati kako razmišljam, a to znači i da sam se pokušala igrati sa žanrom, pronaći vlastiti glas', otkrila je Zlatar te dodala da je 'puno toga u knjizi autobiografsko, čak i previše'. I doista, Andrea Zlatar piše o obiteljskim odnosima, seksualnim neugodnostima, putovanjima, a kroz sve to se provlače i suptilne feminističke opservacije o položaju žene, pa i jedne visokoobrazovane i s određenom dozom moći, u patrijarhalnom društvu. I naravno, Zlatar piše o čitanju i onome što čitanje znači u njenom životu, te na koji način ga je odredilo.

'Rječnik tijela' bi zato preciznije trebalo čitati kao dnevnik duše. Na trenutke odlomci teksta mogu izazvati dozu neugode kod čitatelja, jer se čini kao da su prisutni trenucima tuđe intime kojoj ne bi smjeli svjedočiti. Ipak, baš u tim dijelovima Andrea Zlatar najviše oduševljava, pretvarajući vlastita iskustva u univerzalnu identifikaciju. Da su granice građanske suzdržanosti olabavljene pokazao je i kraj promocije, koja je završila priznanjem autorice da su joj došle suze u oči dok je slušala čitanje Nataše Dorčić. 'Ali moje plakanje ipak ne treba shvatiti ozbiljno, jer ja plačem na filmove, bez obzira imaju li sretan ili tužan kraj, plačem kad pobijedi nogometna reprezentacija, plačem i gledajući otvaranje Olimpijskih igara, a sve to najbolje znaju moji ukućani, koji i dalje žive sa mnom', rekla je Zlatar. U redu, plakanje nećemo shvatiti ozbiljno, ali sve ostalo hoćemo. Najbolje bi se to moglo izreći kooptiranjem jedne poznate marketinške parole usmjerene na žene - jer ona to zaslužuje.