'Kako tranzicija i naslijeđe socijalizma još mogu biti zanimljivi ako se prebace dijelom u polje nadrealnog, pokazao je Robert Perišić u romanu 'Područje bez signala' (Sandorf). Imperativ poduzetništva i podzemno kolanje međunarodnog kapitala rezultirali su svojevrsnom utopijom: obnovom radničkoga samoupravljanja u tvornici turbina, u neimenovanoj ali obližnjoj nam i poznatoj zabiti', napisao je žiri književne nagrade roman@tortal.hr u svojem obrazloženju uvrštavanja Perišićeva novog romana među pet finalista.

Književna kritičarka i publicistica Katarina Luketić, prevoditeljica Ursula Burger, kazališni redatelj Ivica Buljan te pisci i kritičari Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović tako su još jednom skrenuli pažnju na ono to je najupečatljivije u pisanju Roberta Perišića, a to je njegova posvećenost svijetu u kojem živimo i današnjici uopće.

U suvremenoj hrvatskoj književnosti vjerojatno nema autora koji se s toliko interesa i uvida bavi aktualnošću, s time da se Perišić nikad provincijski ne ograničava, nego kroz svoje nekad u Zagrebu a nekad na neimenovanoj lokaciji smještene naracije obuhvaća cijeli svijet.

Na književnoj se sceni u Splitu 1969. rođeni Perišić - koji je diplomirao hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - prvo pojavio kao pjesnik, zbirkom ‘Dvorac Amerika’ iz 1995. godine, no etablirao se s dvije zbirke priča: ‘Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas’ iz 1999. i ‘Užas i veliki troškovi’ iz 2002., među kojima se smjestio i uspješni dramski tekst ‘Kultura u predgrađu’.

U njima je Perišić oslikavao izgubljenost generacije odrasle u Tuđmanovoj Hrvatskoj te ponudio uvid u one koji se nisu snašli i nisu jamili, a čiji su rokerski ideali pregaženi duhom vremena. Bilo je to ono što su nazivali stvarnosnom prozom, dakle tekstovi koji se hvataju u koštac s društvom i okolinom tranzicijske i postratne Hrvatske, svakako među najboljima te vrste objavljenih početkom stoljeća.

Njegov je pak nagrađivani roman ‘Naš čovjek na terenu’ iz 2007. uspio spojiti Sanaderovu eru kreditima financiranog rasta i Busheve invazije na Irak, podsjećajući da Hrvatska i njenih četiri milijuna stanovnika nisu usamljena arkadija nacionalne samobitnosti nego dio svijeta koji se globalizira. Stoga je ne samo pozitivno za hrvatsku književnost, nego i u skladu s literarnim interesima Roberta Perišića, to što je ‘Naš čovjek na terenu’ nekoliko godina kasnije objavljen i na engleskom jeziku u SAD-u, u kojem je doživio zavidan odjek među kritičarima i kolegama.

Rijetko koji hrvatski pisac dobiva ovakve pohvale Jonathana Franzena: ‘Robert Perišić piše pametno i sjajno upotrebljava ironiju, zapljuskujući nas slikama koje govore o poslijeratnoj Hrvatskoj, ne samo kao o lokaciji na kojoj se preživljava, već kao o mjestu koje nešto znači.’

Perišić je u svojoj karijeri pisao i za raznolike medije, od omladinskog časopisa Godine Nove do tjednika Globus, a imao je i izlet u kulturno-politički aktivizam svojom inicijativom ‘Pravo na profesiju’. Reagirajući na očajno stanje na domaćoj književnoj sceni, napose na slabu plaćenost književnog rada, okupio je nekoliko kolega te pokrenuo seriju tribina vezanih uz ovu tematiku.

Jedna od Perišićevih ideja bila je ona o književnom minimalcu, s time da se – kako je naglašavao – govori o novcu koji se odnosi na javna ulaganja u kulturu. 'U književnom sektoru je sve moguće, pa dolazimo do paradoksalne situacije da javne institucije promoviraju potplaćeni ili čak besplatni rad', upozorio je Perišić 2013. godine na tribini u Booksi, iznijevši konačno i konkretan iznos mogućeg književnog minimalca – oko 7500 kuna. Dakle, svaki bi pisac za svoju knjigu trebao minimalno dobiti zagarantiranih sedam, osam tisuća kuna, a u skladu s time bi trebale rasti i potpore koje se dodjeljuju za izdavanje knjiga.

No, kao i razne druge plemenite inicijative, ‘Pravo na profesiju’ nije naišlo na odgovarajući interes nadležnih struktura te se u tišini ugasilo, a čini se da je to bio i trenutak parcijalnog povlačenja Roberta Perišića iz hrvatske javnosti. Godinama prisutan u medijima i na književnoj sceni (i kroz tribine koje je vodio u klubu Močvara), u međuvremenu je postalo mnogo teže sresti ga, a nije baš raspoložen ni za davanje intervjua.

S druge strane, ono što ima reći o suvremenosti bez problema kanalizira u literaturu, kako pokazuje i ‘Područje bez signala’. U gradić N., zabačen i devastiran, dolaze dvojica likova i bude nadu u oživljavanje zamrle lokalne industrije. Od radnika do financijske elite, od konobarica do menadžerica, od naših do Amerikanaca - sve to su protagonisti romana iz naoko udaljenih svjetova, a stupaju u odnose koji ih mijenjaju i gone u nepoznato, boreći se za opstanak u globaliziranom svijetu.

Upitan prošle godine u intervjuu za tportal da usporedi ‘Područje bez signala’ sa svojim prvim romanom, Perišić je ovako odgovorio: ‘Prethodni i novi roman nisu toliko blizu, ne toliko koliko bi se moglo očekivati. Postoji određena povezanost, na primjer – neki moj tip paradoksalnih situacija i likova koji nisu toliko patetično u sebi, nisu oni koji sami sebe ne mogu autoironijski sagledati i komentirati. Riječ je o odnosu prema likovima koji ima dimenziju ozbiljnoga, ali u priču se probija i humoristička iskra, a to je bila konstanta i u romanu 'Naš čovjek na terenu'. Ovdje je to ipak zadržano. Ima tu i likova koji bi se možda mogli preseliti iz jednog u drugi roman, ali bazično je priča bitno drugačija. Ovaj put priča nije pisana iz prvog lica, praktički nema glavnog junaka, već njih nekoliko, i ženskih i muških, i teško bi mi na kraju bilo reći tko je među njima glavni junak ili junakinja. 'Područje bez signala' kompozicijski je skroz drugačiji roman od prethodnog.’

‘Područje bez signala’ pokazuje da se Perišić kao pisac i dalje razvija, spreman isprobati nove literarne tehnike, ali i da je stvarnosna proza, u međuvremenu nekoliko puta proglašena nadiđenom, u njegovim rukama živa i zdrava. Kao što je problematična bila njena dominacija u nultim godinama, bilo bi promašeno posve odbaciti i one pisce i knjige koji literariziraju našu suvremenost, a Perišiću nema premca na hrvatskoj književnoj sceni kada je o tome riječ.

Inzistirajući na tome da piše o ‘sada i ovdje’ - s time da je potonje cijeli svijet, nikako tek Hrvatska - Perišić istražuje, dokumentira, dijagnosticira i kritizira duh epohe te time ambiciozno puca na vječnost.