Kaže mi stari da je meni sve normalno.
Je, pa što?
Kaže on da ja nisam normalan, kao prvo. Uvijek dodaje to: kao prvo.
Onda poslije opet kaže 'kao prvo', kao da onog prvog otprije nije ni bilo.
Tako se meni čini da on non-stop govori u mjestu. Da njegove rečenice nikamo ne odlaze, nego stoje tu sve, na hrpi.
Ponekad čak imam dojam da pokušava ići natrag. Kao da se leđima upire u zid. To je kad kaže 'kao prvo i prvo'…
Kao prvo i prvo, kaže, nemaš posao.
Ni ne tražiš ga, kaže.
'Tražim', kažem.
On kaže: 'Poludjet ću…' I krivi lice. Kao da sam ga potegnuo za obraz.
Mene to ubija. Stari sjedi s druge strane stola, opet iznova govori i gleda me.
Ja uopće više nemam što reći ovdje.
Ali on govori dalje. Moj otac non-stop govori. Majka isto, u njegovim pauzama. Hvataju tko gdje stigne.
Samo ih gledam. Svi govore stalno. Nevjerojatno koliko riječi. Gomile, gomile, gomile. Kamo to sve ide? Da li se nekamo odlaže?
Onda, ovi dečki, primijetio sam, što su se zaposlili. Imaju spiku... Svaki ima, da ga pustiš, dva-tri sata sranja da ti ispriča… Govore što su radili, kako, gdje, s kim, što je taj rekao, kakav je, odakle je... To se širi.
To je kao neka mreža, od riječi, ulančanih. Povezuje se, povezuju se. Mreža na mrežu. To sve prekriva.
Ja se ponekad ubacujem. To je dobra riječ. Tu i tamo se ubacujem. Ali, mislim, stvarno ne znam odakle se ja to ubacujem.
Ja više kao da nemam nikakvu priču.
I vidim ljude kako me gledaju.
U stvari, kao da gledaju što je.
Kad se ubacim, gledaju nekako… Kao da čekaju kad ću početi, kao da još nisam počeo… Kao da nisam povezan.

U zadnje vrijeme, već mi je nekoliko ljudi reklo: 'Daj… Daj… Daj!!!' Kao da kažu: šuti!
I, kažu mi to neki ljudi koji mi to, mislim, ne bi smjeli reći… Dobro, kad ti kaže otac. Ili stara, ili starija sestra. Ili prijatelj, nema veze.
Ali, recimo, cura od prijatelja? Od ovog jednog… Ta njegova cura. Uopće je ne znam dobro… I ja se nešto ubacim. Počeo sam.
Ona me gleda. 'Da?', kaže. 'Da?'
Onda poslije, odjednom, zaviče: 'Ej, molim te! Daj!'
Imala je facu kao da je bolim. Tako bih to opisao. Nije da me mrzi ili nešto. Nego sam joj nepodnošljiv.
Ali onda, kad dođem doma i legnem u krevet, mislim: kako ona meni može to reći?

Taj moj stari nije prestao govoriti, od početka. Dok ja tu sjedim, on samo baca, nabacuje.
Kao da se zalijeće i utovaruje u kamion.
Hopa!

Štek-štek-štek… To sad govori stara.
Ona se od sudopera samo malo okrene i zapuca, kao iza busije.
Uvijek tako kad pričaju o meni.

Onda kaže: mercedes-manijak.
Čuo sam.
Kaže: mercedes-manijak.
Kaže: 'Jesi li ti?'
'Što?'
'Jesi li?'
On misli da sam ja mercedes-manijak?
'Ko, ja?', kažem.
'Pitam te, reci', kaže. Kaže polako. Ne baca. Nego polako polaže.
'Jesi li ti?', kaže.
'Reci', kaže. I gleda me.
On ima Mercedes. Dizelaš, polovni, kupljen od prvog vlasnika, očuvan. Stari ga je štedio, prao, lickao.
Taj mercedes-manijak mu je noćna mora. On se zaista pojavio. Nešto nevjerojatno, ali istinito. On postoji. Mercedes-manijak stvarno postoji.
On je odavde, sigurno, jer nigdje drugdje nije zabilježeno da bi netko ukrao Mercedes i potom ga odvezao do jezera i tamo ga zapalio.
Sigurno nigdje nije zabilježeno da bi to netko radio opet i opet.
Mercedes-manijak čini ovaj grad jedinstvenim.
Mercedes-manijak se pojavio prije godinu dana. Otad je zapalio sedam automobila.
Tamo su kod jezera. Sedam Mercedesa leže uz obalu, pougljenjeni.
Gledao sam ih, leže tamo kao neka božanstva.
Razbacani u krugu nekih dvjesto metara, blizu vode.
Crni lim, crna unutrašnjost, razlivena crna plastika, crna sjedišta. Baš temeljito su izgoreni. Moglo bi se reći da su lijepi, više ne kao automobili, nego kao nešto drugo.
Nitko ih ne miče, jer tamo možeš doći samo pješke. On ukrade Mercedes onda se s njim probija kroz šikaru i neravan teren. Tako sedam puta. Ljudi koji su pratili tragove kažu da je čudo kuda su ti auti prošli.
Bio sam tu kad je došao policajac i rekao: 'Taj mercedes, stvarno, može svašta podnijeti…'
'Za njega nema smrti...', rekao je moj stari. 'Ali...', htio je nastaviti, pa stao.
Ali ima. Očito da ima.
Treba ga ubit, govorio je moj stari, misleći na mercedes-manijaka.
I sad mene gleda.

I kaže: 'Sanjao sam.'
Ona je stala i kaže mu: 'Što si sanjao?'
Kako to odjekuje.
On kaže: 'Sanjao sam… Milka, sanjao sam…'
Nakon pauze, udahne, izdahne, i još reče: 'Sanjao sam da je naš sin… mercedes-manijak.'
Zurio sam u njega, stvarno me iznenadio.
On kaže, i gleda me: 'Bilo je tako… Tako da, da sam vidio… Da sam te vidio. Vidio sam te točno!'
Otvorio sam usta i raširio ruke kao razapet. Pa što reći na sve ovo?
'Cijeli dan, ne može mi iz glave', kaže on njoj, mene ni ne gleda, 'cijeli dan…'
Taj dan. Koliki je taj dan, pomislih.
Ona kaže: 'Ali to je san, smiri se, Marijane…'
Ja mu kažem: 'Zašto me sanjaš tako? Što hoćeš od mene?!'
'Jesi li ti?'
'Jesi lud?', kažem, ustajem i izlazim.

Mercedes-manijak mu je postao opsesija, čudan strah.
Znao sam da ustaje noću, gleda s prozora u mraku, izlazi, vreba.
Istražuje, čeka.
Vraćajući se, našao sam ga tako.
Izašao je iz mraka i zuri u mene.
Bio sam nekih sto metara od kuće. Ali on, moj otac, izašao je preda me iz mraka, i zuri.
Pitam ga što mu je.
Krenuo je tada oko mene.
Stojim, a on hoda oko mene tamo po asfaltu. Cipele mu lagano škripe.
Onda sam se počeo okretati, da ga vidim.
Tako se okrećem, a on hoda oko mene i gleda, sa strane, kao da me mjeri.
Onda sam stao. Zavrtjelo mi se. Spustio sam pogled.
Stajao sam i zurio u tlo koje se ljuljalo u mraku, i vidio sam još njegove noge kako se vrte.
Što da radim s njim? Odakle mu ideja da sam ja?
'Što si se baš mene uhvatio?!', pitam kroza zube.
On je stao.
Podigao sam glavu.
'Ti si mi sin', prosikće.
Osjećam u njegovu glasu da je lud. Lud je, negdje dolje, pod svim tim mrežama. Sve te riječi gore se burkaju. Sve to što je izbacivao iz sebe. To ga je prekrilo.
'Ajmo kući', kažem. 'Zima je.'
'Gdje si bio?'
'Nigdje', kažem. 'Nigdje posebno.'
'Jesi li', zamucao je, 'jesi li ti mercedes-manijak?'
Negdje u susjedstvu prsla je petarda.
'Ti si mercedes-manijak!', viknem. 'Ti!'
Uhvatio me za kosu na potiljku, kao da će me nekamo povesti. Ali nije znao kamo. Pa je stavio moju glavu pred svoju i gleda me, sav taj bijes. Uzdrhtao, rastvorenih očiju kao da mi se čudi. Osjećam njegov dah. Pio je.
'Dobro!', procijedim. 'Pusti!'
Popušta, popustio je, i onda su mu se objesila ramena. Kao da se naglo ispuhao, pijan.
Podrignuo je, kao netko kome se kiselina popela u grlo. Sklopio je oči, malo povratio.

Stavio sam mu dlan na leđa. Idemo tako do kuće. Tamo ispred stoji auto.
'Nisam to ja', kažem. 'Ništa se neće dogoditi', kažem mu.
On ulazi u dvorište i onda stane uz auto, nasloni ruku, kao da ga gladi, ili se samo oslanjao, malo kimajući. Zašmrca, spuštene glave. Nekako zacijuče htijući nešto reći.
Stavio sam mu ruku na rame, doveo ga do vrata.
U kući je mirisalo po slatkom.