KNJIŽEVNA KRITIKA: R. MEĐUREČAN

Roman koji secira poslijeratni život zločinaca i heroja

19.12.2011 u 11:47

Bionic
Reading

Drugi roman Roberta Međurečana 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu' nudi priču koja tematizira Domovinski rat i poraće te kako su se strukture hrvatske države odnosile prema optuženima za ratne zločine. Međurečan je za glavnog lika izabrao hrvatskog vojnika osuđenog za ratne zločine, koji se vraća u svoje rodno mjesto u nepristupačnoj provinciji

Jesmo li se za to borili? To je pitanje koje se proteklih godina može često čuti od hrvatskih branitelja, a odgovor koji im se rijetko kada uputi – iako je istinit – glasi kratko i jasno 'ne'. Iza tog nijekanja pak stoje brojne ljudske sudbine, s početka devedesetih i danas, s raznolikim, ponekad međusobno isključivim motivima. Sve zajedno čini jednu ogromnu, u domaćoj književnosti još uvijek neispričanu priču, bez obzira koliko se zaziva pisanje o Domovinskom ratu.

Kada se ide malo šire odgovarati na spomenuto pitanje, potrebno je uzeti u obzir ponajviše s kojim su motivima početkom devedesetih ljudi išli u rat. Neki su doslovno branili svoju kuću i obitelj, druge je ponio nacionalni zanos, treći su jednostavno mobilizirani, četvrte je pokretala mržnja i želja za osvetom, pete prilika za bogaćenjem i stjecanjem moći. Kao i u svakom ratu, koliko god se u istome pozivalo na plemenite namjere i pravdu, tako se i u Domovinskom našao veliki broj ljudi, od kojih nisu svi imali prioritet zadržavanja vlastite ljudskosti, što znači da im ni do ljudskosti drugih nije bilo pretjerano stalo. U svakom slučaju, teško je špekulirati kako su hrvatski vojnici 1991. ili 1992. zamišljali tu državu za koju su riskirali i gubili svoje živote, ali nema sumnje da su je vidjeli drukčije od onoga što je postala.

Dakle, branitelji se doista nisu borili za masovnu korupciju, pa i najviših nivoa vlasti, niti za otvaranje tisućitog šoping centra, kao ni za sve domaće selebove i reality šouove. Neki su možda imali maglovit san o Hrvatskoj kao dijelu EU-a, a neki ne. Za pojedine branitelje su problematični i filmovi poput Brešanova 'Kako je počeo rat na mom otoku', dok se drugi slatko smiju na tu dalmatinsku farsu. Najmanje zašto su se branitelji nekad borili jest da im se glavne zapovjednike pošalje u Haag, zločini na stranu, ali se eto i to dogodilo.

O takvim ljudima, onima koji su žrtvovali svoje život u borbi, a da nisu dobili ni približno što su htjeli, bavi se drugi roman Roberta Međurečana 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu'. I Međurečan je bivši branitelj, 'trenutno u najamnom odnosu kao trgovac knjigama', kako stoji na kraju knjige u bilješki o piscu, pa je teško vjerovati da je to karijera za koju se on prije dvadesetak godina borio.

Robert Međurečan bio je sa svojim prvim romanom u finalu književne nagrade tportala

Prije dvije godine objavio je hvaljeni prvijenac 'Prodajem odličja, prvi vlasnik', koji se također bavio posljedicama sudjelovanja u ratu. Međurečan je svojim prvim romanom donio svjež pristup pisanja o Domovinskom ratu, direktan i lapidaran, čija je pozitivna strana lako uključivanje čitatelja u priču, koja je išla po rubu krimića. Negativna strana 'Prodajem odličja, prvi vlasnik' je pak bila nedovoljna razrada likova, lokacija i općenito cijelog teksta, koji je bio previše ogoljen da bi ispunio očekivanja velike teme.

U tom smislu Međurečan definitivno nije Hemingway, što se još jasnije vidi u 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu'. U pitanju je vrlo kratak roman, podijeljen u pet poglavlja, čija je radnja smještena u prošlu godinu, s odgovarajućim sjećanjima na devedesete. Međurečan prati kako njegov glavni lik, za ratne zločine osuđeni branitelj Andrija Tomaš, izlazi nakon sedam godina iz zatvora, i to ne jer je do kraja odslužio kaznu nego jer mu je dijagnosticiran neizlječiv rak. Tomaš od novinara bježi u selo Grmovina, kod svojeg strica Đure, koji ga dočekuje kao heroja.

S jednakom snishodljivošću i potrebom za lažnom glorifikacijom, Tomaša dočekuje i ostatak sela, koje danas stagnira i jedva preživljava, otkako je u promet puštena autocesta. Međurečanova Grmovina je svojevrsna gorštačka zajednica ljudi, u kojoj mehaničara svi zovu Getriba, dok je najveći lokalni autoritet seoski svećenik. Najveći lokalni moćnik je, naravno, ujedno i ratni profiter, koji se danas bavi vođenjem stranih turista u lov na divljač.

Međurečan Andriju u suštini jednako glorificira kao i seljani Grmovine, koncipirajući ga kao poštenog čovjeka koji je postao pijun u igri moćnih zlikovaca. Problem s takvim pristupom nije u tome što moćni negativci ne postoje (dapače!), nego jer se njime skida odgovornost s tzv. malih ljudi, koji su inače vrlo često spremni iznijeti na svojim ramenima i savjestima razne krvoločne politike.

U romanu 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu' mali su ljudi isključivo žrtve, pa i onda kada su počinitelji, misterioznih procesa koji se dogovaraju i odvijaju visoko iznad njihovih glava, praznovjerni i primitivni, valjda dobri u duši, ali i lako na okidaču.Ima nešto vesternski u Međurečanovoj Grmovini, selu zarobljenom među planinama, kojemu su najbliži susjedi Srbi iz Ilijaševa, s kojima se devedesetih nemilosrdno ratovalo, dok ih se danas napadno ignorira. Među tim Srbima je i Bogdan, Andrijin najbolji prijatelj iz djetinjstva, ali Međurečan jedva suočava ta dva lika, koji bi se međusobno imali najviše za reći. Cijelu tragediju jedne ljudske bliskosti i zajedničkog sjećanja uništio je dolazak rata, načinivši od prijatelja ubojice u ime nacije, i to još dužne pucati jedan na drugog. Svega toga kod Međurečana ima tek usput, i u tragovima, jer on 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu' pripovijeda u stilu jeftinog krimića.

Prijelomna sučeljavanja se događaju u lokalnoj birtiji, svi su ovako ili onako naoružani, lokalne tajne dolaskom osuđenog sina izlaze na vidjelo. Ukratko, sve ono što se unaprijed može očekivati i previše lagano predvidjeti, a napisano siromašnim vokabularom, u kojem se u pozitivnom smislu najviše izdvaja autentičnost dijaloga. Međurečan kao da ne zna što bi sa svojom pričom i likovima, čiji unutarnji svijet objašnjava s nekoliko ne toliko uspjelih flashbackova, pa se na kraju odlučuje na veliki preokret, u kojem jedan sporedni lik dođe i pet stranica pred kraj romana ispriča i objasni cijeli zaplet.

Radi se o tajanstvenom Dinku, visokopozicioniranom agentu jedne od brojnih domaćih službi. On Andriji na nekoliko stranica rečenice poput: 'Jebala te istina, da te jebala. Što će mrtvima istina? Neka se na miru raspadnu da on njih izraste kakva gljiva ili tratinčica.' Ili: 'Jebote, imamo više riječi za jamu nego za kruh... Svaka jebena udubina na bespućima povijesne zbiljnosti ima svoju tužnu priču s trulim mesom. Domovina nam je ko švicarski sir.'

Dakle, Međurečan za veliko finale svoje priče, razračunavanje malog čovjeka s predstavnikom vladajuće matrice, ne ide više od standardnih narodnih naklapanja o zavjerama i strašnoj istini koja se ne može pojmiti. U jednom trenutku Dinko čak podvikne da Andrija 'ne može podnijeti istinu', što nenamjerno podsjeća na ipak mnogo bolje i dramatičnije opisan finalni sukob u filmu 'Malo dobrih ljudi', koji se također bavio vojnim pitanjima.

U 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu' se mogu naći brojni odjeci aktualne hrvatske zbilje, poput slučaja za ratne zločine dvaput osuđenog Mirka Norca, i romanu se ne može poreći da zasijeca u neke gnojne čireve suvremene povijesti ovih prostora. Ali to čini na način koji nije toliko dalek 'poetici' internetskih komentara: nedovoljno spisateljski artikulirano, s viškom stereotipnih emocija i uvida, te naravno patetičnim zazivanjem pravde i istine. Robert Međurečan je u svojem drugom romanu pokušao ispasti okorjeli cinik, koji će neupućenima objasniti 'kako stvari stoje', ali se zapravo pokazao naivnim idealistom. Što u priči o ratnim zločincima, tajnim službama i mračnim tajnama definitivno nije prednost.

Robert Međurečan, 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu', Jesenski i Turk, 2011.