Prije no što lutke zavladaju Zagrebom, porazgovarali smo o njima s osobom koja zna sve o predstavama ovogodišnjeg PIF-a, urednicom festivalskog programa Livijom Kroflin

Od 9. do 14. rujna PIF će zalutkati Zagreb po 46. put. Što ove godine ima za ponuditi velikima i malima, ljubiteljima kazališta i lutaka?

PIF je ove godine kraći i ima manje predstava, ali zadržana je njihova visoka kvaliteta. Ima vrhunskih predstava koje bi mirno mogle igrati na najprestižnijim kazališnim festivalima svijeta, predstava u kojima dolazi do izražaja vrhunsko majstorstvo lutkara, neopisivo šarmantnih predstava za djecu...

Što je razlog kraćenju festivala? Tanji budžet ili ste išli za 'zgušnjavanjem' sadržaja?

Kako je PIF dobio manje 'para', tako je morao ponuditi i manje 'muzike'. A kako bi se dobila festivalska atmosfera, bolje je imati više predstava u jednom danu, pa dakle manje dana, nego rastegnuti festival na više dana s manje sadržaja.

S novčanih problema pobjegnimo u lutkarske gušte. Rusi su na papiru prve violine festivala. Možete li reći pokoju riječ o njima?

Rusi izvode dvije vrhunske predstave – klasična djela opernog, odnosno dramskog repertoara zaodjenuta u lutkarsko ruho. 'Carmen', prava Bizetova opera i prava lutkarska predstava, sa sjajnim lutkarskim rješenjima i 'Medvjed', Čehovljeva jednočinka u kojoj nas malene lutke na pokretnoj sceni, snimljen govor glumaca i minuciozna animacija vode kroz cijelu skalu emocija: s njima se ljutimo, smijemo, raznježujemo, smješkamo i, nadasve, volimo ih! I oni koji ne razumiju ni riječi ruskoga, razumjet će sve. Obje predstave pokazuju kako na savršen način spojiti klasično i moderno. U ovim, a i u mnogim drugim ruskim predstavama, prepoznaje se duga tradicija, ali i otvorenost novom duhu, modernom načinu razmišljanja, suvremenim trendovima i istraživanju drukčije uloge lutkarske umjetnosti.

Ove godine nema PIF-ovih starih znanaca Bugara?

Istina je da nema bugarskih kazališta, ali ima bugarskih umjetnika. Nišku predstavu zamislile su i ostvarile upravo bugarske umjetnice, i to u tehnici kazališta sjena, na nov, inovativan način, kakav je postao popularan upravo u Bugarskoj, a iz Bugarske se širi i dalje.

S kazalištem sjena stižu rijetki i daleki gosti iz Kine. Možete li nam reći nešto o njima? Koliko se njihovo kazalište sjena razlikuje od europskog?

Na ovogodišnjem PIF-u željeli smo kao temu imati kazalište sjena, no iz financijskih razloga nismo mogli dovesti predstave iz dalekih zemalja, gdje ta vrsta kazališta ima dugu tradiciju. Indija i Indonezija njeguju tradiciju izvođenja predstava plošnim štapnim lutkama na prozirnom ekranu. Kina također ima tu tradiciju. To su vrlo lijepe, detaljno izrađene lutke od posebno obrađene kože. Lutke su plošne, vrlo tanke, obojene prekrasnim bojama, transparentne. Ovo, međutim, što ćemo vidjeti na PIF-u, blisko je onome čega se mnogi od nas rado sjećaju iz djetinjstva - rukama koje bacaju sjenu na zid oblikujemo razna bića. Dakako, Kinezi su majstori, kao što smo se već toliko puta uvjerili, te će njihova vještina daleko nadmašiti sve što smo ikada vidjeli u obliku sjene na zidu!

Iz Kine, vratimo se malo u domaće vode, budući da je PIF ujedno i mjesto na kojem se okupljaju i najbolje hrvatske lutkarske predstave. Zanimljiva je činjenica da nedostaje gradskih kazališta lutaka poput zagrebačkog, splitskog, riječkog i osječkog, koja su inače standardni gosti. Ukazuje li to na trend pozitivne 'decentralizacije' lutkarstva ili krizu velikih lutkarskih kazališta?

Ove godine željeli smo predstaviti 'mlade nade hrvatskog lutkarstva'. Zato su u programu predstava koju je režirala Tamara Kučinović, jedina školovana hrvatska lutkarska redateljica (diplomirana lutkarsku režiju u Sankt Peterburgu), produkcija Zorinog doma s dvojicom završenih studenata osječke akademije, Peđom Gvozdićem i Giuliom Settimom, pa i jedna mlada ruska redateljica Ljudmila Fedorova kojoj je predstava 'Zvjezdica' u Kazalištu lutaka Zadar već treća režija u Hrvatskoj.

Kad smo kod mladih nada, i ove godine na PIF-u će se predstaviti osječki studenti lutkarstva sa svojim završnim produkcijama. Po lutkarskim kuloarima se priča da se među njima nalazi pokoji pravi lutkarski biser.

Neke od završenih studenata glume i lutkarstva s Umjetničke akademije u Osijeku gledat ćemo u svim trima predstavama koje su ušle u službeni program PIF-a, zatim u pratećem programu u vanjskim prostorima, a vidjet će se i dvije ispitne produkcije kojima su studenti okončali trogodišnji dodiplomski studij. Jedna je vrlo originalna, sasvim osobna varijacija na temu istočnoga grijeha ('Prvi grijeh'), a druga je 'Pekel na zemli'. Trojica studenata usudili su se uprizoriti djelo Denisa Peričića pisano u tradiciji mirakula i crkvenih prikazanja, djelo koje se profesionalna kazališta ne usuđuju postaviti na scenu jer je 'prekomplicirano', a ova trojica samo su svojim tijelima, s minimalnom rekvizitom, uspjela dočarati sve, i vjernog župnika, i papu, i Lucifera, i vjernike i crkvu i konje i kišu koja ne pada s neba nego obratno – sa zemlje... i još mnogo toga. Upravo su se vratili s festivala u Mariboru, gdje su požnjeli golem uspjeh i na najbolji mogući način zatvorili festival.

Mogu li se ti mladi i perspektivni studenti nametnuti lutkarskim kazalištima koja, kao i ostala, ne čekaju nove ljude širom otvorenih vrata?

Studenti su ključni ako ni zbog čega drugoga, onda već stoga što znaju gledati i vide. Oni će znati prepoznati prodaje li im se u vreći mačak, koza ili rog. Zaista vjerujem da će doći kraj mahanju lutkama kao obješenim krpama, mrtvim očima lutke, traljavoj animaciji, golemoj količini teksta izgovorenoj s lutkarske pozornice... zloporabi lutke u bilo kojem pogledu. Lutkarska scena svakako se pokrenula, ali još je dug put pred njom. Lutkarstvo zahtijeva mnogo rada, odricanja, treninga, discipline i samozatajnosti. To je glumcima teško, pogotovo u ovim vremenima estradizacije sveukupnog života. Osim toga, nedostaje lutkarskih redatelja (ne mislim pritom samo na formalno školovanje, nego na lutkarski način mišljenja, htijenja i djelovanja), kreatora lutaka i tehnologa. Ali razloga za optimizam svakako ima.