O tome kakav je život beskućnika na ulicama preko 30 europskih gradova, čuli smo kroz predavanje Vedrana Kohuta, volontera Udruge RCCG Dom Nade, održano u povodu Noći knjige. Prvog dana 2013. otisnuo se na putovanje po sjevernoj i centralnoj Europi (od Poljske do Bosne) koje bi se gotovo svakom na prvi pogled učinilo suludim, ali Vedran je od tog putovanja želio nešto specifično
Upravo na Svjetski dan knjige, prije tri godine, u Knjižnicama grada Zagreba održano je prvo događanje namijenjeno podršci beskućnicima. Već nakon nekoliko mjeseci rođena je ideja o informatičkom opismenjavanju beskućnika u KGZ-u, koja se razvila u uspješan projekt 'Knjigom do krova'. Sanja Bunić, koordinatorica projekta, ideju je razvila zajedno s tadašnjim beskućnikom, a sada volonterom koji se uspio 'rastati' od ulice, Dragom Rendulićem. Otada se na raznim razinama društvenog života beskućnika podosta važnog dogodilo. Ne samo u njihovom spajanju s književnošću, već i u konkretnim projektima koji im čak i materijalno pomažu.
Primjerice, distribucija malo poznatog izdanja svjetovnog franjevačkog reda s riječkog Trsata 'Uličnih svjetiljki', koje datira od 2008., toliko se raširila donijevši među beskućnike jedan konkretan posao, da ga se danas može pronaći u svim većim gradovima Hrvatske.
To se ostvarilo upravo suradnjom volontera iz različitih udruga. Časopis beskućnici sami prodaju, a u najvećem dijelu sami i stvaraju njegov sadržaj. Ono, možda i puno važnije od četiri kune koliko dobiju po prodanom primjerku (maksimalno mogu preuzeti 25 komada dnevno) socijalni je kontakt koji ostvaruju interakcijom s građanima i tako razbijaju predrasude o sebi. 'Ovi ljudi nisu samo statične figure, mada ih tako i nesvjesno doživljavamo, i ponekad im je potrebnije 30 sekundi vašeg vremena nego da im ostavite 30 kuna i odete ni ne pogledavši ih', rekao je Vedran Kohut, autor 'beskućničkog putopisa', dodavši – 'upravo to je ono što svakog beskućnika najviše boli – pitajte ih slobodno'.
Druženje beskućnika/kolportera/glazbenika/volontera i rijetkih gostiju na Odjelu za djecu i mladež u dvorani Gradske knjižnice u Zagrebu proteklo je u gotovo obiteljskoj atmosferi jer glavni akteri, zagrebački beskućnici i jesu svojevrsna obitelj. Toplim glazbenim nastupima počastile su je Anita Marija Babić, inače zaposlenica KGZ-a, Mary Crnković Pilaš, pjevačica grupe Druyd, a ujedno i iskusna ulična sviračica, a malo 'prodrmao' svojim frenetičnim nastupom kantautor Ognjen Bašić a.k.a Čudnoređe koji inače živi od dijeljenja letaka. Ipak, o onom najzanimljivijem, životu na ulici, govorilo se već spomenutim putopisom, poezijom i prozom. Zagrebačku ulicu opisali su svojim pjesmama i pričama ulični prodavači Mile Mrvalj i Ante Mustapić.
Ulicama Europe sa psom
O tome kakav je život beskućnika na ulicama preko 30 europskih gradova, čuli smo kroz predavanje Vedrana Kohuta, volontera Udruge RCCG Dom Nade. Potaknut upravo njezinim budućim aktivnostima, prvog dana 2013. otisnuo se na putovanje po sjevernoj i centralnoj Europi (od Poljske do Bosne) koje bi se gotovo svakome na prvi pogled učinilo suludim, ali Vedran je od tog putovanja želio nešto specifično, za rad svoje Udruge korisno, a to je i dobio.
Na svojoj je koži proživio beskućništvo i stekao bliski uvid u organiziranost službi koje se o beskućnicima brinu, i to proputovavši tokom 62 dana 11 država. Na put je krenuo s kujicom Evelyn i pet eura u džepu, izbjegavajući kad god je mogao 'lakši put', što je značilo desetak puta spavati pod vedrim nebom na temperaturama ispod ništice. Cijelo to vrijeme, iako uz minimum tehničkih pomagala (diktafon i mali fotoaparat), Kohut je uspio redovno voditi blog na internetu koristeći svaku priliku da se domogne 'mreže', kao i kampanju prikupljanja donacija također preko web-stranice www.indiegogo.com
Puno iskustava koja se mogu pronaći na njegovom blogu www.muppetofaman.wordpress.com nemoguće je nabrojati, ali ono što se definitivno ističe su susreti sa zanimljivim ljudima i organizacijama te opći osjećaj da je razina socijalne osjetljivosti u većini država kroz koje je putovao jednostavno na jednoj višoj razini nego u Hrvatskoj. Još važnije od toga je ono što te organizacije nude svojim 'štićenicima', npr. izdavanje knjige nakladi od 5.000 primjeraka (!) jednoj beskućnici, što je kod nas rezervirano samo za pisce kategorije A. Velike organizacije poput SWS u Zurichu ili GEBEWO u Berlinu, nude primjerice vrlo razrađen program 'povratka u život dostojan čovjeka' svim svojim korisnicima, i svima im se posvećuju individualno. A u Poljskoj, u vlastitoj produkciji beskućnici snimaju - filmove! O njima je upravo snimljen i dokumentarac 'Albert Cinema' (www.albertcinema.com) poznate poljske TV producentice i dokumentaristice Agnieske Zwiefke o kojem će se uskoro zasigurno još puno govoriti, a još više i prikazivati na festivalima poput ZgDOX-a.