Radeći na kolekciji fotografija 'Samoubojiti Kosturko', Janko Belaj je krenuo u istraživanje čiji ishod nije pokušavao unaprijed definirati.

'Prvotni koncept praćenja Kosturka kao lika koji se poput samoubojice iz 'Alana Forda', bespovratno izgubljenog u stvarnosti koja ga okružuje, bezuspješno pokušava ubiti pretvara se u svojevrsno razmatranje otuđenja pojedinca općenito. Ukratko, prepuštam svojem Kosturku da se nakon svega što ga je snašlo osovi na vlastite noge i preživi, a konačna recepcija njegove sudbine više ne ovisi isključivo o mom autorstvu koncepta jer se na taj način Kosturko pojavljuje kao djelatni koautor – ta ipak se naposljetku radi o njegovim kostima', objašnjava tijek nastajanja ove kolekcije Belaj.

Zahvaljujući različitim reakcijama, kreativnim tumačenjima i posve suprotstavljenim emocijama ljudi kojima je pokazao segmente kolekcije, Belaj je odlučio prikriti prvotnu nit vodilju pojedinim snimkama i tek naslovom slike upućuje gledatelja da eventualno pođe pravcem koji je zamislio.

'Pri tome, naravno, ne želim uvjetovati način gledanja ili gledatelje voditi za ruku, već uživam u njihovim interpretacijama, kako pojedinih segmenata tako i kolekcije u cjelini', kaže Belaj i objašnjava da će na taj način i konačni rezultat projekta opravdati inicijalnu 'samozatajnost' jer nudi relevantan uvid u suživot autora, lika i gledatelja.

U predgovoru izložbi Krešimir Oremović tumači da si Kosturko samoubojstvom zapravo želi udahnuti život.

'Priča o Kosturku počinje u trenutku velikog, svima suđenog ljudskog gubitka – smrti, a završava spoznajom da se izgubljeno - život - ionako nikada doista nije posjedovalo i upravo se stoga toliko strastveno želi; priču dakle prati spoznaja glavnog lika da mu se smrću, koja prethodi, zapravo ništa bitnog/ništa novog niti nije dogodilo što definira njegov mrtvački modus vivendi, neumorno traganje za efikasnom metodom samoubojstva. To, da se u biti ništa nije dogodilo, već se tek ima dogoditi, poanta je priče. (...) Ovdje vidimo kako djeluje mehanizam dvostruke negacije: radikalan gubitak je gubitak gubitka i u tome je njegova prava priroda. U tome leži i bit Kosturkovog posezanja za samoubojstvom kao načinom dosezanja istinskog, autentičnog života', piše u predgovoru Oremović.

Uz intrigantnu temu, fotografije su zanimljive zbog tehnike kojom su snimljene – camerom obscurom koju je autor prema vlastitom nacrtu izradio 3D pisačem. Camera obscura umjesto objektiva zaduženog za oštrinu slike ima rupicu kroz koju svjetlost ulazi u 'tamnu kutiju' i pada na fotografski medij. Belaj je na svojoj cameri obscuri kemijskim postupkom jetkanja izradio rupicu mikro veličine (0,2 mm) koja daje oštrinu slici na koju nismo navikli, a istovremeno omogućuje manipulacije dosvjetljavanjem i zasjenjivanjem tijekom ekspozicije.

'Izrazito širokim vidnim kutom (žarišna dužina kamere od 40 mm je poput 12 mm u formatu Leice) malenu figuru ističem u prostoru, a kompresijom vremena tijekom ekspozicije prihvaćam dodatne izvore svjetla dok se pokretni dijelovi scene zamućuju i dodaju kadrovima začin mističnosti', objašnjava svoj specifični fotografski postupak Belaj.

Janko Belaj (1965.) zagrebački je fotograf i povremeni grafičar koji se u svijet ovih tehnika zaputio još u ranoj mladosti. Prvi su mu radovi objavljeni koncem 70-ih godina, a od tada do danas je opremio više izložbi i monografija s područja povijesti umjetnosti (MUO, Muzejski prostor, Mimara, Narodna galerija u Ljubljani itd.). Radio je za više raznih izdavača, marketinških agencija i dizajnerskih kuća. Godine 1998. osniva prvi domaći portal posvećen fotografiji (fotozine.org), a od 2011. godine je redoviti sudionik Foto Ars kolonija. Član je fotografske sekcije ULUPUH-a od 2009. te Kadra 36 od 2014. godine.