Roman Renata Baretića 'Osmi povjerenik' objavljen je prije točno deset godina i tadašnjoj je umornoj domaćoj književnosti pokazao kako za status apsolutnog hita nije važno je li riječ o visokoj ili niskoj umjetnosti. Bio je, jednostavno, sve što treba biti, pa je do danas ostao najnagrađivanija domaća proza. Fraza 'Vengo coj' (u prijevodu: 'Nego što/kako') odjekivala je još godinama nakon pojavljivanja Baretićevog proznog prvijenca, a otoci i njihova specifičnost dobili su novo značenje, smisao i reklamu. Kako se ona deset godina kasnije već ipak pomalo istrošila, 8. studenoga u Dramsko kazalište Gavella dolazi i scenski 'Osmi povjerenik' u režiji Saše Anočića.

Rijetko tko, nakon doživljaja beskrupuloznog 'purgera' Siniše Masnjaka, mlade političke zvijezde po kazni bačene na koliko mitski toliko i sasvim zbiljski otok Trećić, nije imao potrebu posjetiti jadranske otoke. Baš kao i Baretićev junak, naišao je, u najboljem slučaju, na zid nerazumijevanja jer otok zajedno s otočanima uvijek živi za sebe i iz sebe, iako sve razumije i zna. Glavni lik 'Osmog povjerenika' u takvoj situaciji doživljava najprije poniženje, a nakon toga i prosvjetljenje, koje ga vodi daleko od politike i svega ostaloga što se kontinentalcima čini svakodnevno i neizbježno.

Redatelju Saši Anočiću, hit-mejkeru zaslužnom za 'Kauboje' i 'Nemirne noge' Teatra EXIT te niz predstava po pozornicama Rijeke, Zagreba i Osijeka, 'Osmog povjerenika' predložio je Darko Stazić, ravnatelj Dramskog kazališta Gavella. Pristavši na ponudu nakon samo par pročitanih stranica, redatelj i ravnatelj Kazališta Trešnja shvatio je da Baretićeva proza nudi upravo ono što on uvijek traži u umjetnosti: život sličan groteski, a opet sasvim realan i životan. Predložak zato nije pretjerano mijenjao osim, priznaje, 'nešto malo na kraju'. 'Mnoga moja rješenja uvjetovao je ansambl s kojim sam sad prvi put surađivao, i mogu reći da je ovo bio najugodniji rad s glumcima u mojoj dosadašnjoj karijeri', tvrdi redatelj, koji se istodobno morao boriti s jezičnim rješenjima izvornika. Naime, veliki dio svoje slave roman je zaslužio i posebnim jezikom otoka Trećića: 'štreljskim' ili australijskim engleskim jedva prevedenim na bodulski, začinjen nemalim brojem izmišljenih posuđenica iz talijanskog i ostalih jezika. Fascinantni jezik izvornika ostao je i u predstavi, iako donekle pojednostavljen kako bi ga, bez prijevoda, mogla pratiti i zagrebačka publika bez dalmatinskih korijena.

Puna komplimenata za projekt je i dramaturginja Dora Delbianco, koja je Anočiću pomagala u dramatizaciji poznog predloška. 'Zanimao nas je svijet drukčijih ljudi, koji prema našem viđenju nisu civilizirani. Međutim, kroz doživljaje glavnog junaka počinjemo shvaćati koliko je i naš svijet umjetan, ali i jednako primitivan kao i taj drugi, ili treći(ć)', tvrdi ona i dodaje da je apsurd izmišljenog najudaljenijeg jadranskog otoka Anočić predstavio kroz spektar karaktera i maski. Za dramaturginju je 'Trećić kazalište samo', jer taj otok je 'zrcalo koje reflektira komadiće zbilje, u kojem hvatamo ono što nas zanima ili što nas boli'.

U kolopletu fascinantnih likova, najmanje je, barem na početku, zanimljiv upravo onaj naslovni. Transformaciju Siniše Masnjaka od bezobzirnog političkog manipulatora do čovjeka koji (ponovno) otkriva ljubav i ljepotu igra Janko Rakoš, dok karizmatični lik njegovog lokalnog vodiča i prevoditelja Tonina tumači Enes Vejzović. U ostalim ulogama su Ranko Zidarić, Hrvoje Klobučar, Barbara Nola, Sven Medvešek, Filip Šovagović, Biserka Ipša, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Roščić, Sven Šestak, Slavica Knežević, Đorđe Kukuljica i drugi. Kostime potpisuje Danica Dedijer, scenografiju Miljenko Sekulić, a glazbu Matija Antolić zaslužan, između ostaloga, za soundtrackove 'Kauboja' i 'Nemirnih nogu', što obećava kvalitetnu zvučnu kulisu ovog kazališnog putovanja u, parafrazom davnog turističkog slogana, 'Mediteran kakav je nekada bio'.