'Mi smo kultura koja vodi rat s vlastitim erotizmom, borimo se protiv svojih žudnji i očekivanja', a naša 'religija, politika i znanost rade protiv biologije i evolucije nagona'. S tim riječima iz knjige 'Seks u zoru' Christophera Ryana i Cacilde Jethá lako se složiti, društvene konvencije i veliki sustavi usmjeravaju naše emocije, a seksualnost je hiperkontrolirano i hipernormirano područje koje je izmaknuto iz sfere privatnoga. Što je više prividnih seksualnih sloboda i što više seksualnost prodire u svakodnevni diskurs, to je više društvenog nadzora, propisivanja i ograničenja, tvrdio je u svojim raspravama o moći i seksualnostiMichel Foucault. Današnji je javni diskurs zagušen temama seksualnosti, a to neprekidno 'brbljanje' o seksu i protiv seksa niti oslobađa pojedinca niti olakšava njegov/njezin uvid u tajne ljubavi i tjelesnosti.

Komodifikacija znanosti

C. Ryan i C. Jethá daleko su od Foucaulta i sličnih filozofskih i socioloških uvida; oni bogatu tradiciju rasprava i refleksija o ljubavi i seksualnosti zapravo ne uzimaju u obzir. Njihova je optika prvenstveno biološko-psihološka, dok svoju teoriju temelje na istraživanjima i spoznajama biologa, evolucijskih psihologa i antropologa, tj. na dokazima prikupljenim, s jedne strane, u istraživanjima života primata te života naroda i kultura za koje se pretpostavlja da su zadržali prapovijesna obilježja te s druge, na anatomiji i fiziologiji čovjeka i psihološkim istraživanjima.

No, ono po čemu je 'Seks u zoru' jedinstven i poznatiji od većine filozofskih, socioloških i inih klasika jest temeljna teza da je promiskuitet, a ne monogamnost, svojstven ljudskoj prirodi (koju zastupaju inače i drugi znanstvenici) te popularno-zabavljački pristup s kojim se ta teza iznosi i argumentira. Tajna uspjeha je u spretnom komodificiranju tema evolucije i naravi ljudske seksualnosti u kome se unosi dovoljno znanstvenosti da teorija bude uvjerljiva, dovoljno humora i neobičnih usporedbi da šira publika lako i sa zanimanjem sve može pratiti i dovoljno pozitivne psihologije da se postigne terapeutski učinak.

Takva komodifikacija i komercijalizacija, naravno, stvaraju mnoštvo fanova kojima je 'Seks u zoru' otvorio oči, kao i nekritičkih znanstvenika koji tvrde da je riječ o najznačajnijoj knjizi o ljudskoj seksualnosti u posljednjih pedesetak godina, dok postoje i oni, osobito iz znanosti koje se u knjizi 'bezobzirno' kompiliraju, kojima su neprihvatljivi pop pristup, miš-maš metodologija i zanemarivanje analitičnosti. Po nekima nije uopće moguće dokazati jesu li autori u pravu, jer je ionako cijela evolucijska psihologija lov u mutnom, rekonstrukcija prema priviđenjima, jer su dokazi malobrojni. Kako god bilo, 'Seks u zoru' je uspješan kulturni proizvod po mjeri zapadnog tržišta koji reklamiraju npr. Dr. Oz i Sting; teze iz knjige se perpetuiraju u drugim medijima (autorovim tvitovima, predavanjima, video materijalu…), a kao reakcija na knjigu napisana je čak i jedna nova knjiga pod naslovom 'Seks u sumrak'.

Opasne prapovijesne veze

Što je dakle toliko provokativno u 'Seksu u zoru' i na čemu se temelji ova teorija o ljudskoj seksualnosti? Kao što sam spomenula, autori smatraju da ljudskoj prirodi nije urođena monogamnost, već da je ona kulturno i društveno uvjetovana i da je ljudska povijest zapravo povijest borbe protiv prirodnih žudnji. U prapovijesti – u sakupljačkim kulturama, prije poljodjelstva koje označava prekretnicu – muškarci i žene su živjeli u zajednicama u kojima su redovito održavali nekoliko veza.

'Prapovijesni promiskuitet' je imao jasnu funkciju integracije zajednice i on izvire iz sasvim drukčijeg pogleda na svijet u kome imovina i vlasništvo, a to znači i vlasništvo nad partnerom ili djecom, nisu imali nikakvu ulogu. S razvojem poljodjelstva i privatnog vlasništva, ti se temeljni odnosi narušavaju, a svojevrsna ekonomska logika posjedovanja i eksploatacije seli se i na područje međuljudske povezanosti, seksualnosti i zajedništva. Očinstvo i roditeljstvo dobivaju na važnosti, djeca se više ne odgajaju zajednički, a odnosi muža i žene, odnosi braka i roditeljstva, postaju tijekom vremena obilježeni normama, ulogama i očekivanjima.

Dobar dio knjige čini kritika 'standardnih narativa' o evoluciji ljudske seksualnosti i njezinoj naravi, a u što spadaju još uvjerenja da žene imaju slabiji libido od muškaraca, da postoji razmjena dobara među spolovima u kojoj žene daju plodnosti u zamjenu za zaštitu i stabilnost koju one i djeca dobivaju od muškarca, itd. Takve naracije dio su teorije evolucije i one, po autorima, ne odražavaju ljudsku prirodu, jednako kao što je teza o evoluciji kao ratu-svih-protiv-svih i okrutnoj borbi za preživljavanje zapravo mit iznikao iz društvenih strahova i razmišljanja nekih od najvećih mislilaca i znanstvenika poput Hobbesa i Darwina.

Nasuprot tezi o prapovijesti kao neprekidnom ratovanju, siromaštvu, divljaštvu i sebičnoj borbi za preživljavanje autori smatraju da je evolucijski kotač pokretala suradnja, suosjećajnost i briga o zajedničkom dobru. Sile konstrukcije i neprekidna stvaranja pobjeđuju sile destrukcije i razaranja, a slična težnja da se preokrenu dualističke vrijednosti i minus pretvori u plus, bez kompleksnijeg pristupa, primjećuje se i u drugim dijelovima knjige.

Od života primata do terapijskog kauča

Tvrdnje iz ove knjige ne temelje se na nekim originalnim istraživanjima i novim spoznajama, već na kombiniranju različitih postojećih dokaza i poznatih teorija. U prvom redu, na istraživanjima života i navika primata, pri čemu se posebno ističe sličnost između bonoba i ljudi čije genske šifre imaju minimalno odstupanja. Bonobe nisu agresivni, već žive u povezanim zajednicama, a imaju i više različitih partnera te, što je ključno, i oni se – poput ljudi – ne spajaju samo zbog reprodukcije, nego i užitka i opuštanja.

S drveta primata autori s nevjerojatnom lakoćom skaču na tlo današnjih kultura i naroda Južne Amerike, Afrike i Azije koji nisu 'iskvareni civilizacijom' i u kojima onda pronalaze dokaze za svoje tvrdnje. Nakon toga se okreću ljudskoj anatomiji: dužinama, dubinama, otvorima i sl., pa i tu tragaju za onime što će zadovoljiti postavljene tvrdnje. Na kraju sve završi na psihoterapeutovu kauču, dok se tijekom čitave knjige sugestivno nižu pitanja poput: ako je sve bilo onako kako tvrdi klasična teorija evolucije i ako se ljudi po prirodi vežu samo za jednog partnera, zašto se brakovi raspadaju i zašto muškarci i žene, čak unatoč ljubavi, redovito žele još nekoga.

Nakon znanstvenog eklekticizma i brze vožnje po dijakronijsko-sinkronijskom toboganu – od prapovijesti do Interneta, od Marca Pola do Darwina – slijedi terapeutsko smirenje, zaključak koji bi trebao pomoći da prihvatimo vlastitu prirodu i živimo u skladu s njome. Autori poručuju: 'Postoji bezbroj načina da se fleksibilan odnos među partnerima koji se vole prilagodi našim drevnim apetitima', a od tih milijun načina spominje se tek 'otvoreni brak' i 'nova konfiguracija obitelji'.

Što sve u ime zaštite braka?

S pojedinim tezama iz knjige poput onih o vječnoj borbi s emocijama i erotizmom ili o okovima znanosti i religije, ponovit ću, lako se složiti. Neosporno, seksualne veze u mnogih naroda imaju funkciju povezivanja zajednice, dok je brak kakav se prakticira u zapadnim društvima u krizi, a traume i disfunkcionalnosti vrlo su izraženi. Represija i ograničenja za kojima se danas poseže u ime obitelji i u ime zaštite braka navode nas također da sa zanimanjem dočekamo knjigu poput ove u kojoj se propituju norme na kojima se grade suvremeni fundamentalizmi. Današnji dominantni konzervativizam i želja za kontroliranjem privatnog života pojedinca, za normiranjem seksualnosti i ljubavi, izazivaju i snažnu želju za oslobođenjem.

U ime obitelji predvođeni Željkom Markić prilikom traženja ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona 2015.

Teorija puna rupa

No, sav kontekst i recepcijska očekivanja ne mogu prikriti brojne šupljine knjige. Riječ je naime o isforsiranoj teoriji za koju i ima i nema dokaza i utemeljenja, tj. mnogi od iznesenih dokaza mogu upućivati i na to, kao i na nešto drugo. Zaključci često ne proizlaze iz analize, nego oni nju usmjeravaju i diktiraju odabir materijala. Analitičnost se pak žrtvuje spektakularnosti i prohodnosti teksta. Primjetan je i esencijalizam i ahistoričnost, jer autori pretpostavljaju da postoji nešto kao jedinstvena ljudska seksualna bit u prapovijesti i u modernoj povijesti zajednička svim kulturama.

Seksualnost je također odvojena od sfere društvenoga i svedena na fiziologiju i biološki je determinirana. Uz to, iritantna je samouvjerenost s kojom autori zaobilaze problematična mjesta, poput pitanja što je s incestom i njegovim posljedicama na populaciju u takvim prapovijesnim zajednicama u kojima se navodno nije znalo tko je kome otac, ili poput činjenice da su neki od običaja da žena ima više partnera u bračnoj noći zapravo institucionalizirana silovanja, ili poput naravi pornografije koja se povremeno u knjizi spominje nekritički i konzumentski.

Unatoč bitnim nedostacima, 'Seks u zoru' je vrijedan pažnje, jer, složit ću se s poznatim primatologom Frans de Waalom, ovo su teme o kojima trebamo neprestano raspravljati prije nego dođemo do ikakva zaključka. Uz to, knjiga pokazuje i kakav diskurs o seksualnosti zadovoljava današnju širu publiku i pruža joj utjehu da se pričom o seksualnim slobodama može doista osloboditi društvenog nadzora.

Christopher Ryan i Cacilda Jethá: Seks u zoru: Prapovijesno porijeklo suvremene seksualnosti, prevela Ljiljana Novković, Algoritam, Zagreb, 2016.