Velika većina suvremenih umjetnika i kustosa zasigurno će se složiti da su salonske manifestacije zastarjeli i anakroni način akademskog izlaganja umjetnosti koji je posve neprilagođen suvremenim promišljanjima na relaciji djelo – publika. Najjednostavnije rečeno, klasični salon imao je cilj jednom godišnje pružiti panoramski i žirirani prikaz lokalne umjetničke scene. Splitski salon, osnovan 1969. godine, slijedio je tu tradicionalnu shemu sve do 2002. godine, kada se salon transformira u bijenalnu manifestaciju, koja jasno nastoji biti na tragu suvremenih tendencija te je tematski i kustoski određena, a okuplja umjetnike iz čitave Hrvatske.

36. izdanje Splitskog salona podijeljeno je tako u dvije tematske odrednice. Toni Horvatić postavio je 'Razmišljanja o skulpturi' u Dioklecijanovim podrumima, dok je Dalibor Prančević osmislio koncepciju nazvanu 'sKULpTURA' (ready-made-rukotvorina-igračka-fetiš) u prostorima MKC-a u Domu mladih i u Gradskom akvariju na Bačvicama.

Imajući na umu na rasprostranjenost Salona koji se odvija na tri lokacije, s obzirom na relativno veliki broj pozvanih umjetnika te na heterogene izričaje koji sežu od klasičnih, figurativnih oblikovanja u kamenu i drvu do suvremenih interaktivnih instalacija, može se već na početku otvoriti debata o uspješnosti spoja kustoskih autorskih izložbi s 'anakronim' konceptom salona. Bez da ulazimo detaljnije u širu raspravu, dovoljno je napomenuti da se rezultat Splitskog salona sveo na kompromisno rješenje koje barem donekle zadovoljava oba kriterija, onaj autorski, suvremeni te onaj salonski, buržujski.

Kustoska platforma Dalibora Prančevića kreće se na Duchampovoj osovini 'ready-made – fetiš objekt' te se kao takva bavi suvremenom skulptorskim izričajima sa snažnim reprezentativnim i simboličkim predznakom. Posjetitelje u prostoru MKC-a tako dočekuje golema skulptura zlatnog teleta autora Tihomira Matijevića i zvučni citat Georgesa Bataillea: 'Izazivam bilo kojeg obožavatelja moderne umjetnosti da obožava sliku kao što fetišist obožava cipelu.' Na tom je tragu predstavljeno niz radova, vizualno upečatljivih i tematski umjesnih kao što su 'Golden collection' Kristijana Kožula, 'Ego-trip' Alema Korkuta, 'Triptih' Ivana Fijolića i igračke Tomislava Zidara. No izvjesni dio prisutnih radova, posebice u prostoru MKC-a, ipak se brzo istroši u interpretaciji suvremenog art komada kao materijalističkog fetiša. 'Glitzy' radovi koji obiluju sjajnim pozlatama ili se bave plastičnim interpretacijama seks igračaka ili instalacije s Barbie lutkama mogu tek zajamčiti kratkotrajnu pažnju nenamjernog posjetitelja, izazvati eventualno rumenjenje pokojeg tinejdžera ili pak osigurati kakav dopadljivi naslov novinaru.

Druga izložba, 'Razmišljanja o skulpturi' tematski je manje sputana, a u uvodniku se jasno navodi da obuhvaća radove koje nisu predstavljeni u ostale dvije izložbe. Za razliku od neutralnih prostora MKC-a i Akvarija, odvija se u značenjski i simbolički jakom prostoru Dioklecijanovih podruma, koji je tek ponekad dobar domaćin suvremenim radovima. Postav je zamišljen poput labirinta te primorava posjetitelja na istražiteljsku šetnju otkrivanja jako heterogenih djela u kojoj nailazi primjerice na 'Autorski otisak' Vlaste Žanić, dokument performansa s odljevima tijela koji pomalo ironizira kritičku recepciju njezinog rada, vitrinu Vlade Marteka s predmetima od gline, fotografije žnjanskog urbanističkog debakla Rina Efendića te dopadljivi vintage jukebox Luke Barbića.