Odlučivši na scenu postaviti Držićem ovjenčan dramski tekst Alabama te redateljsku palicu dati mladom, široj javnosti nedovoljno poznatom, redatelju Dariju Harjačeku, kazalište Gavella na prvi je pogled povuklo riskantan potez. Riskantan s obzirom na ziheraštvo koje krasi naša velika kazališta pri osmišljavanju repertoara, a na kojima su suvremeni dramski tekstovi nagrađeni nagradom Marin Držić neshvatljivo rijetki gosti, dok mlade redatelje 'dobrodušno' prepuštaju rubnim i dječjim kazalištima na kaljenje.

Odvažnost Gavelle se isplatila, budući da je Alabama vrlo dobra predstava, uronjena u aktualnost kao posljedicu ratnih zbivanja i socijalne krize, koja naglašenom scenskom emocijom povraća u gledatelje jedinstven osjećaj kazališne katarze.

Katarza na suvremen način

Slavonska obitelj odlučila je od rata na našim prostorima pobjeći u Ameriku, gdje ih je umjesto žuđenog smirenja dočekala netrpeljivost i siromaštvo. Povratkom u domovinu ponijeli su sa sobom mračnu tajnu koja ih priječi da nastave sa životima tamo gdje su stali prije rata.

Odličan dramski tekst Davor Špišić oblikuje iz nekoliko motivacijskih impulsa: Neal Youngove pjesme 'Alabama', oštre reakcije na problem rasizma i neprihvaćanja stranaca u nekim dijelovima Amerike, zatim domaćeg problema izbjeglištva i povratka u domovinu te nezaobilazne socijalne situacije koja se kreće u opreci siromaštva u mučnom sklapanju kraja s krajem i 'prljavog' bogatstva u 'muci po dokoličarenju'.

Dario Harjaček dramu je prenio na scenu s posebnom pažnjom usmjerenom na ritam predstave. Oblikovao ju je polaganim građenjem priče kroz paralelne dijaloge te preplitanje irealnog i realnog, polagano otkrivajući sadržajne karte i podižući napetost do farsičnog čvora, ne zaboravivši pritom doziranom grotesknošću dodatno razigrati predstavu.

Nakon farse, kao idealnog raspuštanja kočnica, uslijedila je emocionalna bomba za kraj, na tragu stare dobre katarze, u kojoj je zamalo uspio izbjeći prenaglašenu patetiku. Scensku igru i turobnost dodatno je pojačao i obogatio tmurnim crno-bijelim fotografijama i video uracima (autori Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić).

Vrlo dobar Križan i tek solidne ženske role

Predstava se lomi kroz lik majke Ruže koja, osim zajedničke obiteljske tajne ima i jednu sasvim osobnu koja joj nudi utjehu, ali je irealnošću sprječava da se okrene sadašnjici i nastavi sa životom. Slojetivost Ruže Marina Nemet je tek djelomično uspjela dočarati.

Glumu je dodatno oslabio njezin scenski govor u kojemu je pretjerano zatezala (u pokušaju oblikovanja slavonskog dijalekta), stvarajući auditivnu monotoniju.

Puno bolji je bio Zoran Gogić koji je odlično dočarao tihu i stalno prisutnu patnju oca Vinka, koju zatomljuje mučna svakodnevica. Tumačeći sestru Marinu, Antonija Stanišić Šperanda je bila prenaglašena u glumačkom izrazu, na trenutke padajući u igri.

Najveći teret predstave ležao je na mladom Filipu Križanu koji je tumačio sina Gorana, najuže povezanog uz mračnu tajnu. Naslonivši se izgledom i karakterom na Sida Viciousa, i karakterno je preuzeo buntovništvo pokojnog divljeg basista Sex Pistolsa, poveznicu pojačavši u sceni u kojoj je, poput Sida u spotu pjesme My Way, zapucao po gledalištu Gavelle.

Križan je vrlo uspjelo oblikovao bijes duboko uronjen u Gorana i njegovu opsesivnu ljubav prema majci, ali i želju za konačnim pomirenjem u odlasku. Tek je lošije oblikovao svoj lik u raspletu, nedovoljno uvjerljivo odglumivši kajanje.

Odličnu epizodnu ulogu ostvario je Enes Vejzović, oblikujući Vinkinog zaručnika Slavena na rubu farse i groteske. Darko Milas u ulozi komunalca unosio je odmjerenu dozu humora u pomalo grotesknu tragičnost. Perica Martinović prenaglasila je dobronamjeran i pomirljiv osmijeh, čime je lik Amande, čija pojava pokreće obrat, oblikovala previše plošno.

U predstavi snažno naslonjenoj na glazbu (od dramske motivacije do inspiracije za lik Gorana) dečki iz Svadbasa odličnom su glazbom, mučnih i turobnih tonova, šumova i tišine koja buči, dodatno pojačali nemir na sceni i unutar likova. Scenografija Ive Matije Bitange i Lea Vukelića oblikovana je funkcionalno i otvoreno, uz kulise kao prostorne označitelje.