Nije pretjerano pronicljivo zaključiti da zvučna gostovanja, barem u klasičnoj glazbi, mahom služe  za podizanje ili barem osiguravanja rejtinga dvorane pa i pripadajuće joj kulturne scene,  i kao garancija one visoke razine muziciranja kojoj valja stremiti i kad se na radi o provjerenim imena.

Reputacija koja je prethodila dolasku pijanista Evgenija Kissina našla se posve opravdanom u njegovom zagrebačkom koncertu: minuciozno cizelirana glazbena fraza te neprikosnoveni tehnički virtuozitet.

No Kissinovo muziciranje nije one vrste koje imanentno osvaja, nije flagrantno seduktivno već se postupno otkriva slušatelju kroz arhitekturno konstruirane pasaže i prijelaze te kroz pomno konstruiranu kvalitetu tona. Nema pompoznih pokreta ili ostalih manirizama koji znaju pratiti razvikane soliste, već duboka predanost i usmjerenost glazbenom izričaju.

Možda je upravo zbog toga zagrebačka publika, koja je relativno ispunila veliku dvoranu Lisinskog, tek korektno ispratila prvi dio koncerta posvećen prvom sladatelju, Robertu Schumannu, koji slavi 200. obljetnicu rođenja. No Schumannove 'Fantastične skladbe' (Fantasiestücke, op. 12), kao i 'Noveleta u fis-molu, op. 21, br. 8' bile su već sjajna prilika da se čuje kako pijanist gradi fraze i kako tek prividnom lakoćom prelazi iz različitih raspoloženja Schumannove skladbe, iz eteričnog lirizma u virtuozne pasaže.

Chopinove četiri balade, jedno od amblematskih djela romantičke pijanističke literature, predstavljaju nedoljivi interpretacijski izazov pijanistima, a Kissin je pružio maestralnu viziju i iskričavi intenzitet sviranja. Do nešto emocionalnije reakcije publike poznate pod engleskim nazivom 'standing ovation' došlo je nakon tri bisa, sva iz Chopinova opusa. Za Kissina se dobro zna to da je velikodušan s bisevima, no zagrebačka publika dala je u ovom slučaju svoj maksimum.

Večer nakon, uslijedilo je drugo glasovito gostovanje. Filharmonija milanske Scale, koju je kao neovisnu organizaciju osnovao dirigent Claudio Abbado 1982. u svrhu razvijanja simfonijskog repertoara, uz onaj bazični operni, stigla je u Zagreb putem Zagrebačke banke, točnije UniCredit grupe kao glavnog partnera orkestra. Na programu su bili esencijalni komadi ruskog repertoara Čajkovskog i Ljadova.

Već je uvodna simfonijska pjesma 'Začarano jezero' Anatolija Ljadova, visoko sugestivna u svojoj pomno obuzdanoj orkestraciji, dala nedvosmisleno naslutiti da se radi o veoma fino ugođenom orkestru koji besprijekorno funkcionira na svim razinama.

Nabujala romantičnost Čajkovskog, preko virtuoznih dionica violine u Koncertu za violinu i orkestar (suvereni Leonidas Kavakos) te zanesenog tona 'Četvrte simfonije', pronašla je u orkestru milanske Scale vrsne interprete koji su čak i u furioznom završnom stavku simfonije, označenom kao 'Allegro con fuoco', održali izvanrednu i transparentnu sonornost i sofisticirani osjećaj za tankoćutnu glazbenu literaturu koja je prije svega visoko emocionalna, a ne i pompozna. Koncert je završenim jednim bisom pred tek pristojnim aplauzom, posve prigodno odabranim iz operne literature, uvertirom iz Verdijeve opere 'La Forza del destino'.