Novinar Vedran Benić, s prilično velikim publicističkim iskustvom, satkao je istraživačkim radom na tekstualnom, ali i posebnim marom na ilustracijskom planu, štivo upravo impregnirano dobrim spomenarskim vibracijama. Pritom ni kojem aspektu njegovih memorijalnih stavaka nije naći ni traga borbe za bolju prošlost, a što je čest slučaj u mnogih urednika i autora monografijskih izdanja u kojima se uz luksuz grafičke opreme obično uglancavaju ili zaobiđu imalo nezgodne povijesne činjenice, one za koje se misli da baš ne odgovaraju idealu teme koju žele predstaviti.

Tako ovaj pisac neće zanemariti ni memorabilije koje su se mnogima prije njega učinile neprimjerene za objavu iako su posrijedi puke povijesne činjenice. Spomenimo tako primjerice fotografiju Meštrovićeva reljefa koji prikazuje kralja Petra I. Oslobodioca u vratima od Pila iznad vrata od Straduna. Kralj je postavljen 1. prosinca 1924., ali nije dugo ostao na tom mjestu. Miče se nakon petnaest godina za vrijeme NDH, a i danas se vidi gdje je bio jer je mjesto zakrpljeno drugačijim kamenom. Druga takva fotografija snimljena je ispred Kneževa dvora 1934., a prikazuje taj golemi prostor sve do palače Sponza prepun ljudi na koljenima. Kleči pobožni puk dok prolazi brod s lijesom kralja Aleksandra.

Vedran Benić, dakle, nije puki nostalgičar s uobičajenom zadrškom. On je u neprestanoj potrazi za zaboravljenim vremenom, dobom koje on uvijek pokušava prepoznati u sadašnjem, pronaći ono što i danas ima u sebi barem neku pouku za budućnost. On stoga svoja zapamćenja pomno provjerava u svojoj generaciji pa i onim starijima gdje nalazi sebi slične strasne zaljubljenike u svekolika sjećanja na taj Grad s velikim G. To je Dubrovnik s duhom i dušom koji se iskazuje neporecivim skladom i čudesnom ljepotom urbsa.

Njegove zidine građene za obranu, a poslužile su tome i nedavno u Domovinskom ratu, kao da su oduvijek i nešto više od obične fortifikacije. Dubrovački su to fotogenični miri koji ne bi trebali biti samo mjesto pred kojim će turisti ostaviti novce i ne ulazeći u grad, kako bi rekli cinici. Benić upravo zato zalazi u sva mjesta sjećanja, u Dubrovački arhiv, Muzeje grada, provjerava i poznate i pronalazi nove činjenice u prastarim dokumentima, čita stare novine, svu dostupnu literaturu, zapamćenja i pronalazi fotografije i ostale ilustracije u onih kojima je stalo do sačuvanja sjećanja na stari Dubrovnik, onaj prije najezde turističkih moloha i njihovih kolaboranata svih fela, njegovi su podaci stoga pouzdani, a poruke koje se emaniraju iz takve građe uvjerljive su do nezaborava.

Ovaj Benićev spomenar sadrži tekstove koje je autor ranije objavio u raznim časopisima i drugim publikacijama i sva je sreća da je to sve sada ukoričeno, jer je sa svim sjećanjima tako, ako su razasuta, onda nikada sva ne mogu doprijeti do svih čitatelja. A autor je za ovu tvrdo uvezanu knjigu od 476 stranica mnoge tekstove očito prilagodio za konačnu redakciju, pojedine teme je proširio i dopunio novim podacima i mnogim dosad neobjavljenim fotografijama.

Da je tome tako može jamčiti pisac ovih redaka jer je svojedobno bio urednik jedne od monografija Dubrovnika u kojoj su objavljena, uz mnoga druga ugledna autorska imena, dva Benićeva teksta, jedan o betulama pod naslovom Više od lokala i drugi o butigjerima naslovljen 'Posla manje, godina više'. Verzije u ovoj knjizi doista su dopunjene i proširene. Ali, zajedničko je svim tim tekstovima ponajviše što su im teme one koje zaobilazi takozvana 'velika' povijest, riječ je u knjizi i o kavanama, kao važnim društvenim institucijama svoga doba, kinima koji su bili prozor u svijet spektakla svih vrsta, priča je tu o tramvajima kao simbolu osuvremenjivanja staroga grada, riječ je tu o fakinima, bez čega se ne može sa strane ispravno razumjeti Vojnovićev čuveni funeralni sonet 'Na Mihajl'u. Ne može se do kraja shvatiti ni posebna bît onih ljudi koje je Grad nazvao oriđinali. Te su sve teme dio mozaične paslike Grada, kojom Vedran Benić uvelike pomaže vidjeti što je ostalo od Grada, što još živi u suvremenim Dubrovčanima, kako doma tako i diljem svijeta, ali i svima onima kojima je, ničim danas izazvanima, stalo do Grada.

Ipak, u ovoj knjizi tri se teme ističu kao posebno temeljito obrađene, a te su naslovljene 'Zabranjeno se na dvor naginjati', a riječ je, dakako, o dubrovačkom tramvaju, 'Došlo nam je 'Kumanovo'' kazuje o betulama i kavanama te ''Slavica' moje mladosti', o dubrovačkome kinu. Zašto je tome tako?

Te tri teme one su koje je autor i osobno doživljavao, teme su to koje i danas pulsiraju i kroz koje pisac ozbiljno progovara ne samo o prošlosti nego i o sadašnjosti pa i budućnosti i to sjetno ali i kritički, a ponekad sve začinjava i primjerenom dozom lapidarnoga, blago humornoga cinizma. Tako iznosi, primjerice, kako je najamnina prostora za najstariji klobučarski obrt u ovom dijelu svijeta povećana dvostruko čim je u procesu povrata imovine isti prostor pripao Biskupiji. Za tradiciju dugu više od 150 godina, danas kao da više nitko ne mari, pa ni 'baštinski osjetljiva Crkva'.

Slično je s astronomski visokim najamninama poslovnih prostora na Stradunu u vlasništvu dubrovačke zaklade Blaga djela (a koja se temelji na nauku Rimokatoličke crkve). Zanimljiva je i njegova objekcija o tome kako je svaki put kada se famozna Gradska kavana preuređivala glavno pitanje bilo gdje će biti smještene sanitarije.

Autor je tu propustio reći da je pri posljednjem preuređenju zahod smješten u samu sredinu nekadašnjega, jedinoga uistinu reprezentativnog, velikoga gradskoga prostora u zatvorenom. Naime, sanitarijama je pregrađen veliki prostor Gradske kavane u ono što je ostalo za kavanu prema Stradunu i u neko, zapravo, brzogrizno jedalište u drugom dijelu, gdje je izvorno bio arsenal. Odmah do toga, tamo od peskarije, počinje masovno hranilište za koje turisti čekaju u redu da bi ušli u more jeftinog plastičnog ugostiteljskog namještaja naguranog posvuda po gradu.

U svoj toj vrevi Dubrovnika se zapravo i ne vidi. Kao da je cijeli Grad baštardan u nešto između kafića i picerije. A Grad kakav je nekad bio, da parafraziram taj anemični turistički slogan, može se danas, sva je prilika, vidjeti i doživjeti još samo u Benićevu 'Spomenaru'. U njemu postoje na kraju četiri stranice za bilješke. Baš je zanimljivo čime li će biti popunjavane.

Kao svojevrstan postscriptum ovoj knjizi za dugo sjećanje i nezaborav autor pod naslovom 'Dragi likovi moje mladosti', s mnogo simpatija i naklonosti piše o oriđinalima. Kako on to kazuje najbolje kazuju sljedeći primjeri:

'Pravi dubrovački oriđinô duboko je svjestan svoga statusa. 'Molim da me opet primite na posao. Bolje da padnem na vaše špale (na vaš teret), nego na špale općine' - napisao je Ivo Labaš Papagalo u jednoj od svojih brojnih molba za ponovno zaposlenje u dubrovačkoj Tvornici ugljenografitnih proizvoda. O njemu, znao je Ivo, poput svakoga javnog dobra, trebalo se brinuti. Svejedno tko: ili tvornica, ili kómuna...

...'Kakav sam ja život imo!', znao je hvalisavo potkraj života ljudima govoriti Tomo Šeparović, pjevajući uz to 'Cuore 'ngrato', kako bi potvrdio svoje ushićenje. Osobno, meni je najdraži genijalan Tomov odgovor jednom turističkom inspektoru, koji je u njegovoj kući na vrhu Buže zatekao gomilu Poljaka na spavanju. Na inspektorovo pitanje: 'Jesi li ih prijavio', Tomo je spremno odgovorio: 'A što bi ih prijavio, nijesu mi ništa učinjeli!'

U Tomu Šeparoviću, kao možda zadnjem od takve vrste, ipak su duboko u utrobi titrali geni uglednih prethodnika. Stoga i jest, vidovito, godine 1995. s feralom u ruci, poput Diogena izašao na Novu godinu na Stradun, nazbilj pitajući ima li u Dubrovniku još mjesta za ljude poput njega.'