'Lice je najčešće gledani pejzaž svih ljudi, ono je kao takvo nešto što je tijekom svih ovih godina postalo moj pejzaž', kazao je.

Slika također ima svoje lice – to je ona njezina strana koja se prikazuje promatraču, dodao je. Kako je rekao, dok slika uvijek ima potrebu 'istjerati van' lice slike na kojoj radi i izvući iz nje energiju poput one koja isijava iz ljudskoga lica, pa je odlučio napraviti seriju slika koje će prikazivati određena ljudska duševna stanja.

No, za suvremenog slikara pravi izazov nije prikazati kako izgleda neki osjećaj na ljudskome licu. Izazov, smatra, leži u prijenosu intenziteta i nijansi osjećaja i reakcija koje su posljedica dubokih unutarnjih stanja.

Serija je nastala u razdoblju od 2006. do 2013., a prikazuje facijalne gestikulacije modela koji kao da izvodi glumačku vježbu izražavanja osjećaja. Dvanaest ulja na platnu velikog formata prikazuje frontalno postavljeno žensko lice u krupnome planu, koje odražava niz zamrznutih duševnih stanja – od iznenađenja, sjete i rezignacije, preko smirenosti, iščekivanja i nevjerice, do prkosa, užasa, straha i tuge.

Iako se čini kako je riječ o iznimno realističnim prikazima, Artuković ističe da mu nikada nije bila namjera slikati realistično.

'Ja sam figurativni slikar. Za slikarstvo nije nikakav izazov pokušati prikazati kako izgleda ponos, gađenje ili dosada. Nisam nikako želio napraviti znanstvenu analizu kako izgleda određeni osjećaj, već izvući 'ono nešto' što čovjek osjeća duboko unutra', istaknuo je.

Prikazima žestokih osjećaja dominiraju snažnije boje, dok one nježnije osjećaje dočaravaju pastelne, smirujuće boje. Dramatičnosti pridonose i svjetlosni kontrasti nastali kroz igru svjetla i sjene.

'Za potenciranje dramatike nužno je primijeniti tehniku chiaro-scura kako bi se lakše prikazala arhitektura facijalnih mišića', pojasnio je umjetnik.

Slike su nastale na temelju fotografskih predložaka koje je Artuković fotografirao tijekom dvije godine na odmorištu stubišta između njegova ateljea i stana ispod u kući u predgrađu Berlina. Model mu je bila buduća studentica glume Karin. Nastanak fotografskih predložaka i odabir onih koji najbolje odražavaju osjećaje koje se željelo izraziti i njoj i njemu predstavljao je jednak izazov, u kojemu su gotovo ravnopravno oboje sudjelovali, a neke su osjećaje ponavljali bezbroj puta, kazao je.

Najdraža mu je slika ona koja prikazuje plač, jer je za nju bilo izuzetno teško postići dovoljno uvjerljiv izraz. Također, izraz koji je u konačnici postignut posve je autentičan, jer je fotografiju sebe kako plače načinila sama Karin kada ju je ostavio tadašnji mladić, kazao je Artuković.

Dva su rada, pod nazivom 'Ljutnja' i 'Bijes', lani bila već izložena u Laubi, pet radova nastalih prije šest do sedam godina bilo je ranije izloženo u Klovićevim dvorima, a pet ih je sada prvi puta predstavljeno javnosti. U Laubi ih se može pogledati do 28. ožujka.

Lovro Artuković (1959.) umjetnik je poznat po velikim figurativnim slikama ljudi i prostora u kojima često citira ili reinterpretira prizore pohranjene u kolektivnoj memoriji.

Sudjelovao je u brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu 2001. O njegovu su radu snimljena dva filma, eksperimentalni film "Krađa" (Lukas Nola, 2004.) i dokumentarni film "L. A. Nedovršeno" (Igor Mirković, 2008.). Devet je godina radio kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 2003. živi i radi u Berlinu.