Unutrašnjost trošne barake, u kutu je ruinirani ormar, a u sredini nekoliko stolica. Na videu čitamo da je u rudniku Wathorn radilo 1,2 milijuna rudara, smjena im je u prosjeku trajala deset sati, a zarađivali su 2 Ł i 6 šilinga. Ulazi George Brown, sindikalist i predstavnik Udruge za obrazovanje radnika, razmješta stolice i nešto potiho gunđa. Ubrzo ulaze i ostali – Oliver Kilbourn, Jimmy Floyd, Mali i Harry Wilson, rudari iz Ashingtona u sjeveroistočnoj Engleskoj, sa četiri razreda osnovne škole, sirovi i grubi, koji čekaju učitelja slikanja Roberta Lyona. Odlučili su se dodatno obrazovati, a za temu su odabrali - umjetnost. Kad Lyon konačno stigne na sceni oživljuje urnebesna i nevjerojatna priča o slikarima rudarima, koji su svoju žudnju za stvaranjem uspjeli pretočiti u slikarstvo.

No priča ne govori samo o autentičnoj ljudskoj potrebi za iskazivanjem kreativnosti i izražavanjem emocija kroz medij slikarstva nego pokazuje kako umjetnost ima veliku moć i može nas mijenjati i oplemeniti naše živote. Govori i o laburističkoj i socijalističkoj utopiji u kojoj se nadilaze klasne razlike i gdje rudari, bez obzira na klasnu pripadnost, neobrazovanost i mukotrpni život u siromaštvu, mogu i trebaju dobiti priliku za dodatno školovanje i umjetničko obrazovanje.

Optimistično pokazuje i to da svi mogu dobiti šansu i da je trebaju iskoristiti. Tu duboku humanističku poruku predstave prepoznala je i Gavellina publika koja je glumce i autorski tim ispratila nakon premijerne izvedbe 'Slikara rudara' s gromoglasnim i dugotrajnim pljeskom, nagradivši time ne samo odličnu izvedbu glumačkog ansambla i koncept slovenskog redatelja Samo M. Strelca nego i vitalnost i aktualnost lijevih ideja.

Predstava je nastala prema istinitim događajima vezanim uz slikare rudare iz čuvene Ashingtonske grupe, koja je djelovala od druge polovice tridesetih pa sve do osamdesetih u Engleskoj. Članovi grupe bili su rudari, koji su u sklopu laburističke ideje o doškolovanju radničke klase između dva rata odlučili naučiti značenje slike, međutim, kako im je teorija bila previše komplicirana počeli su slikati. Premda im na početku nije bilo lako, ubrzo su oslobodili svoje umjetničke potencijele i s lakoćom su počeli oslikavati svoje osjećaje. Članovi Ashingtonske grupe, a posebno Oliver Kilbourn, stvorili su nevjerojatna djela, koja se danas mogu vidjeti u Woodhorn Colliery muzeju u Ashingtonu, a izlagali su čak i u Kini.

Ti događaji poslužili su engleskom dramatičaru Lee Hallu, najpoznatijem po scenariju za film 'Billy Elliot' kao predložak za pisanje ovog snažnog, duhovitog i zabavnog teksta, u kojem se prije svega bavi važnošću i dostupnošću umjetnosti, ali i pitanjem društvene i političke uvjetovanosti umjetnosti te odnosa umjetnosti i radničke klase.

Redatelj Samo M. Strelec se u svom konceptu bazirao na nekoliko krucijalnih pitanja: tko ima pravo na umjetničko izražavanje, nastaje li umjetnost iz glave ili srca, mogu li umjetnički neobrazovani ljudi stvarati velika djela, tko definira značenje slike (umjetnosti), treba li umjetnik biti profesionalac koji radi za novac, te konačno je li umjetnost samo za privilegirane slojeve ili za široke mase?

Također se pozabavio i sudarom siromašnog i grubog rudarskog svijeta i visoke, bogate klase koju utjelovljuje kolekcionarka Helen Sutherland, pokazujući suprotnosti i nepomirljivosti između ta dva suprotna sloja. Dirljivo je prikazao i svijest rudara o važnosti prijateljstva, zajedništva i međusobne podrške što se posebno vidi u pokušaju odbijanja prodaje slike jednog člana Ashingtonske grupe, te u nagovaranju Olivera Kilbourna da u ime zajedništva odbije primamljivu stipendiju Helen Sutherland.

Sva ta pitanja sjajno postavljaju Gavellini glumci, koji svoje likove rudara igraju s lakoćom, uvjerljivo i precizno utjelovljujući njihove različite karaktere i sudbine. U njihovoj igra osjeća se snažno zajedništvo (što nije uvijek slučaj u Gavellinim predstavama), likovi njihovih rudara su živi, stvarni, sočno govore, psuju i brzo repliciraju, a u isto vrijeme jako su duhoviti i zabavni.

Đorđe Kukuljica je dojmljivo oživio lik pomalo nesigurnog i naivnog Olivera Kilbourna, najistaknutijeg člana Ashingtonske grupe, pokazavši važnost ugljena u životu rudara i neodvojivst od rudarske zajednice. S druge strane s velikim je oduševljenjem prikazao svoj susret s umjetnošću, kada ga je inspiracija toliko pogodila da je 'slikao cijelu noć' pa je idućeg dana imao 'osjećaj da je prvi puta u životu nešto postigao'. Njegov Kilbourn je utjelovljenje malog čovjeka koji je nenadano dobio šansu i zatim ju zgrabio, pokazavši da može usprkos manjku formalnog obrazovanja kroz slike izraziti sebe i svoje osjećaje o čemu svjedoe njegove slike rudara u rudniku i 'Veliki potop'. Ali Kilbourn je i primjer vjere u sebe. On odbija stipendiju Helen Sutherland jer želi ostati rudar i dio rudarske zajednice. On ne želi postati profesionalni slikar jer zna da je ugljen njegova bit i da njegove slike možda ne bi bile toliko snažne da ih radi za novac.

>>>Đorđe Kukuljica: Kad smo stigli u Zagreb, bilo je ratno vrijeme i neki su mijenjali imena; meni to nikada nije palo na pamet

Dražen Kühn je uvjerljivo oživotvorio sindikalista i predsjednika Udruge za obrazovanje radnika Georgea Browna, koji robuje nametnutim pravilima i snagom pravog patrijarha drži na okupu svoju malu rudarsku zajednicu. Ranko Zidarić je svog Harryja Wilsona, bivšeg rudara, koji nakon nesreće u rudniku završava kao zubarski tehničar, prikazao kao simpatičnog čangrizavog mrguda. On iz kuta, stalno buljeći u neku knjigu, u pola glasa, dobacuje komentare o prirodi kapitalizma, ekonomije i politike. Njegov lik funkcionira kao predstavnik socijalno i klasno osviještene radničke klase, no on, premda oduševljen idejama britanskih laburista iz prve polovice 20. stoljeća, itekako zna da je ta utopija neostvariva i da rudari uvijek ostaju rudari. Zato i potcrtava na kraju predstave 'da oni slikaju za sebe, za sve one živote u mraku, za tisuće malih ljudi bez obrazovanja u rudnicima, za nezabilježenu kreativnost i za sve one koji nisu dobili šansu.'

Hrvoje Klobučar kao Robert Lyon, učitelj kolegija Pristup umjetničkom djelu, rado se hvali kako je studirao s velikim Henryjem Moorom, no ipak uočava izvornu kreativnost kod rudara i pomaže im da izraze svoj potencijel. Njegov lik učitelja Lyona sublimira vrijednosti i karakteristike intelektulnog sloja, koji s jedne strane pomaže rudarima da postanu svjetski fenomen, a zatim ga iskoristi za svoju profesionalnu promociju. Lyon je promoćurni predstavnik akademske zajednice koji u fenomenu slikara, rudara prepoznaje odličan materijal za disertaciju, a time i napredak u svojoj karijeri. On je svjestan da je netalentirani slikar i da svoj uspjeh duguje Ashingtonskoj grupi, ali je svjestan i načina kako funkcionira društvo i bez grizodušja prihvaća njegova pravila i tako postaje slavan.

Anja Šovagović Despot bila je vrlo zabavna i uvjerljva, a u nekim situacijama i komična, kao atraktivno odjevena bogatašica i kolekcionarka Helen Sutherland, koja ništa ne radi nego uživa u svojoj naslijeđenoj raskoši i iz dosade sakuplja slike. Franjo Dijak je svom Jimmyju Floydu udahnuo snažnu autentičnost osobe, koja vibrira na granice između grubosti, sirovosti i agresivnosti te pritajene suptilnosti, koju nosi duboko zakopanu u sebi što konačno izbija na površinu na njegovim djelima.

Siniša Ružić je pak kreirao zgodnu i duhovitu minijaturu, ukazavši kroz lik slavnog apstraktnog slikara Bena Nicholsona na jedno od osnovnih pitanja predstave – postati profesionalni umjetnik ili ostati slobodan. Tu dilemu je Hall briljantno razobličio u dijalogu između umjetničkog profesionalca Nicholsona i nepatvoreneg Kilbourna. S obzirom da su svi Nicholsonovi preci bili slikari bilo je logično da i on krene tim stopama i postane profesionalni slikar, ali usprkos slavi i novcu on zavidi Kilbournu i njegovim rudarima zato što 'nemaju pokrovitelja, ni publike niti novinara, ali zato imaju slobodu'.

Filip Križan je u ulogom Maloga izrazio važnost svojevrsne inauguracije u rudarsku zajednicu, odnosno, duboku frustriranost nemogućnošću pripadanja toj grupi. Ako živiš u rudarskom kraju moraš biti rudar, ili si izopćenik. Mali zbog kržljavosti i slabog zdravlja ne može dobiti rudarski posao, jer naprosto ne ispunjava uvjete, dakle, ne može biti rudar, i postaje objekt sprdnje. A zatim se počekom rata prijavljuje u vojsku 'gdje ga nitko neće gledati s visoka'. I postaje dio vojne zajednice. Mlada Anja Đurinović Rakočević pridonijela je predstavi ulogom prpošnog modela i studentice slikarstva Susan Parks, dok je Andrej Kopčok kao Butler i vozač, u ulozi imigranta iz Azije, nasmijao publiku svojim iskrivljenim naglaskom.

Premda predstava prati realna zbivanja – san rudara o osnivanju Ashingtonskog (radničkog) sveučilišta nikada nije ostvaren, a na mjestu nekadašnjeg rudnika Wathorn danas se nalazi veliki trgovački centar - priča o Ashingtonskoj grupi i višedesetljetnom druženju njenih članova i danas nam može biti primjer i putokaz. Naime, predstava 'Slikari rudari' definirana je kao drama/komedija, ali valja reći da se iza lucidnih i često ironičnih replika, komičnih i bizarnih situacija te živopisnih, mesnatih likova razotkriva snažan politički kontekst i važna poruka. Predstava je izrazito politički angažirana i na profinjen način promovira lijeve ideje o 'umjetnosti za sve', pogotovo u dijelu kad postavlja dva ključna pitanja: Zašto mislimo da je umjetnost samo za privilegirane slojeve i da se događa jedino u velikim i obilato dotiranim institucijama?

Zbog toga je taj tekst iznimno aktualan i danas. On nam ukazuje da svi u sebi nosimo kreativnu iskru i samo ju moramo zapaliti i dopustiti joj da se pretvori u plamen. Također, da ne smijemo dopustiti da nas ubije surovi kapitalizam ili bilo koji drugi žrvanj nego trebamo poticati i razvijati taj kreativni impuls, koji tinja u svima nama, kako bismo umjetnošću obogatili svoje živote i kroz umjetnost doživljavali stvarnost. S druge strane, ukazuje na sve veći problem, koji je itekako aktualan i u Hrvatskoj. Naime, postavljanje pitanja o svrsi i smislu umjetnosti odlično korespondira s današnjom situacijom, kada desnoorijentirani konzervativci smatraju da je dotiranje umjetnosti bacanje novca, a umjetnike pogrdno nazivaju uhljebima. To je ujedno i poziv protiv komercijalizacije kulture i zaglupljivanja ljudi, apel svima da zastanu i odu na izložbu ili u kazalište, i uvide da osim rada postoji i nešto drugo.

Može se zaključiti da je Gavella ovom moćnom, snažnom i duhovitom predstavom s jakom humanističkom porukom na najbolji mogući način zaokružila sezonu i zasigurno u mnogim gledateljima pokrenula brojna pitanja.